Ivan Krstitelj je u tamnici! Utamničen je u čvrstoj utvrdi (Maherant) nedaleko grada Jerihona i Mrtvoga mora. Na tamnicu ga je osudio kralj Herod Antipa, jer mu se je Ivan suprotivio da za ženu uzme Herodijadu, zakonitu ženu vlastitoga brata Heroda Filipa! Suprotiviti se kralju, pa bilo to moralno i s pravom, značilo je čekati osudu pa i – smrt! Očito, Ivan Krstitelj se nije bojao smrti kada su bili u pitanju vjerski i moralni zakoni!

U isto vrijeme Isus započinje svoje javno djelovanje! Isus to čini sasvim drugačije od dotadašnjih proroka, pa i samoga Ivana Krstitelja. Isus skuplja učenike seoskih zanimanja i načina života! Dok je Ivan Krstitelj živio asketski (isposnički) za što mu se je narod divio, Isus se je družio sa svima! I s grješnicima kao što su carinici i objedovao s njima. Isus ne traži da ga se zove Mesijom! Krstitelj u zatvoru doznaje da se Isus „tako“ ponaša. Doznao je to od svojih učenika koji su mu dolazili u zatvor! Ivan se pita nije li možda pogriješio kad je prstom upirao na Isusa i tvrdio da je Mesija? Ali Ivan ipak ne žuri s osudom, pogotovo ne s presudom o Isusu, nego šalje svoje učenike da pitaju Isusa: „Je si li ti Onaj koji ima doći, ili da čekamo drugoga“ (Mt 11,3).

Isus ne odgovara Ivanu izravno, nego mu citira proroka Izaiju koji je još ranije najavljivao Mesiju. Izaijine (i Isusove) riječi su glasile: „Slijepi gledaju, hromi hodaju, gluhi čuju, mrtvi ustaju“ (r. 5).  Ivanu, koji je poznavao St. Savez i Izaiju, je bilo dovoljno da zaključi da je Isus baš Onaj kojega je navještao! Ovakvim svojim odgovorom Isus je pokazao  da Mesija, Sin Božji koji je i sam Bog, nije onaj koji se uklapa u čovjekovu predodžbu i nije onaj koji se ponaša kako bi to ljudi htjeli! Dapače, Isus poziva čovjeka da upozna Boga onakvim kakav Bog jest!

Zbog te novosti Isus dolazi u sukob s religioznošću svojih Židova čija je vjera bila „po mjeri“ čovjeka! Vjera prilagođena čovjeku. Isus ne prihvaća takvu vjeru za koju je Bog bio samo strogi sudac koji je tu radi kažnjavanja grješnika! Za dobroga Boga, milosrdnoga Boga, Židovi nisu htjeli znati!

Krivim predstavljanjem Boga Isus suprotstavlja stvarne karakteristike Boga! Govori o dobrom Bogu, milosrdnom Bogu koji osuđuje zlo i grijeh, ali ne i grješnika! U tom duhu Isus predstavlja sebe Mesijom koji je došao donijeti oproštenje i mir, a ne biti: „mišica jaka i ruka ispružena“ (Pnz 5,15). Mesija koji „ni stijenje koje tinja ne će ugasiti, niti polomljenu trsku kršiti“ (Iz 42,3).Takav Mesija se nije sviđao ostatku Ivanovih učenika pa su i dalje ostali „Ivanovi“! Više im se je sviđao oštri navjestitelj (Ivan), nego li blagi i oko „malih“ ljudi zauzeti Navješteni (Isus).

Svojim novim naukom, a to znači vjerom, Isus je potiskivao do tada ne dodirljivi Mojsijev Zakon. Isus ga „ne dokida“, ali ga „dopunja“! Dopuna se odnosi na Božju dobrotu, ljubav, praštanje, milosrđe prema grješniku, umjesto zakona kažnjavanja! Isus ne dijeli ljudi na pravedne i grješne, muško i žensko, nego objavljuje da smo svi djeca jednoga Oca kojemu se trebamo radovati i s povjerenjem obraćati!

Na koncu Isus ipak govori o onima koji Ga prihvaćaju i onima koji Ga ne prihvaćaju! Koji Ga prihvaćaju Isus im za nagradu nudi – križ! Onima pak koji Ga ne prihvaćaju Isus navješta: opraštanje, razumijevanje, milost! Isusova „novost“ koja zbunjuje! Umjesto udobnosti i ugodnosti Isus svojim vjernima nudi poteškoće! Isus je jasan: „Tko želi poći za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“ (Mt 16,24). U praksi mi to i činimo, ali uglavnom ne iz vjere, nego jer se život „pobrine“ za to!

Sve je to zbunjivalo preteču Ivana i njegove učenike, a zbunjuje i mnoge danas! Ipak, Ivan je ostao vjeran Isusu do smrti, a njegovi učenici su prešli k Isusu! Isto se traži i od nas danas da ostanemo vjerni Isusu Kristu, dakle Bogu, i kad puno toga ne razumijemo! Jer, puno toga Isusova mi  ne možemo razumjeti, ali zato možemo vjerom prihvatiti! Onako kako je to učinio Ivan Krstitelj!

Pred koji mjesec naše samostansko bratstvo posjetio je fra John Luke Gregory ofm, župnik na Rodosu u Grčkoj. Kako je doživio svoj boravak u našoj zemlji možete pročitati u putopisu kojega objavljujemo u nastavku.

---

 

Ovoga mjeseca imao sam priliku doputovati iz Grčke, s Rodosa gdje živim i služim, kako bih prisustvovao važnom sastanku JPIC-a (Pravda, Mir i Cjelovitost Stvaranja) u Sarajevu. Na sastanku sam s velikom radošću ponovno susreo fra Benjamina, koji me je ovoga ljeta posjetio na Rodosu. Nakon završetka sastanka, fra Benjamin mi je velikodušno ponudio da me odveze automobilom prema Splitu. To je bila predivna prilika da vidim neka od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj te da na osoban način iskusim čuvenu gostoljubivost o kojoj sam toliko slušao.

 

## Petak, 10. listopada 2025.

Imali smo posljednji sastanak u Sarajevu, a zatim smo krenuli automobilom s fra Benjaminom, ocem Josipom i fra Ivanom prema Mostaru. Pratili smo tok rijeke mnogo kilometara. Prolazeći tim mjestima, nažalost, još uvijek postoje vidljivi tragovi okrutnog rata koji je harao ovim krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.

Stigli smo do provincijalata gdje nas je dočekao provincijal i njegov tajnik, otac Andrija Majić, koji je studirao u Svetoj zemlji dok sam i ja bio ondje. Svi su ga tamo zvali nadimkom “capo”. Uvijek marljivo radi u vrtu i posvuda oko samostana. Bio sam oduševljen što ga ponovno viđam. Odmah nas je odveo da vidimo franjevačku crkvu koja je veličanstvena! Toranj je toliko visok da se vrti u glavi. Kada su upalili svjetla u crkvi, nisam mogao vjerovati vlastitim očima – nevjerojatan prizor. Inače ne volim previše moderne crkve, ali ovo je apsolutna ljepota. Premda ne volim visine, ipak smo se popeli na toranj i mogli smo vidjeti daleko unaokolo, kilometrima u svim smjerovima.

To je franjevačka crkva i samostan svetih Petra i Pavla, koja se nalazi u blizini Bulevara narodne revolucije, nedaleko od čuvenog Starog mosta. Crkva je izvorno izgrađena 1866. godine, no crkva i samostan su uništeni tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Moderna građevina koja danas stoji potpuna je rekonstrukcija. Zvonik crkve ima najviši zvonik u cijeloj regiji – visok čak 107 metara! Prekrasno je osvijetljen noću, prava je to svjetlost nade u ovome gradu.

Ostali smo na večeri s fratrima u samostanu, a zatim smo izašli u grad posjetiti povijesna mjesta. Sada sve izgleda tako mirno i spokojno. Prošli smo pokraj onoga što je nekoć bilo židovsko groblje – sada su ostala samo željezna vrata s Davidovom zvijezdom, pomalo slično židovskom groblju na Kosu. Ista vrata s Davidovom zvijezdom, ali tamo, unatoč činjenici da su SS-ovci deportirali sve Židove, još uvijek je ostalo nekoliko grobova koji svjedoče o tragediji.

Otišli smo vidjeti “Stari most” – Stari most Mostara. Prije rata, Mostar je bio poznat po svojem 400 godina starom kamenom mostu u turskom stilu. Često se govorilo da je to mjesto gdje se Istok susreće sa Zapadom u Europi.

Tijekom sukoba koji je razdijelio bivšu Jugoslaviju devedesetih godina 20. stoljeća, prekrasni Stari most u Mostaru bio je potpuno uništen. Dana 9. studenoga 1993., nakon nemilosrdnog granatiranja, elegantna građevina se srušila i pala u rijeku Neretvu, ostavljajući duboku ranu u srcu grada.

Most je obnovljen u dvije faze: prvu su vodili mađarski vojni inženjeri, a sastojala se od podizanja potopljenog materijala radi njegove prenamjene; drugu fazu činilo je uklanjanje privremenog mosta – zadatak dodijeljen španjolskim vojnim inženjerima – te obnova Starog mosta tradicionalnim osmanskim građevinskim tehnikama, koju je vodilo partnerstvo građevinskih tvrtki predvođeno turskom tvrtkom Er-Bu Teneli. Korišten je sitnozrnati vapnenac nabavljen iz lokalnih kamenoloma, a mađarski vojni ronioci izvukli su iz rijeke kamenje s izvornog mosta, premda je većina bila previše oštećena za ponovnu upotrebu.

Obnova je započela 7. lipnja 2001. godine. Rekonstruirani most svečano je otvoren 23. srpnja 2004., a procijenjeni trošak iznosio je 15,5 milijuna američkih dolara. Danas most ponovno stoji kao simbol pomirenja i nade.

 

## Petak, 10. listopada, navečer

Ponovno smo krenuli prema Splitu. Stigavši u grad, ostavili smo fra Josipa u njegovom samostanu. On je gvardijan u Provincijalnoj kući.

Zatim smo se uputili prema Franjevačkom samostanu i crkvi svetog Antuna Padovanskog koja se nalazi u Splitu. Ovdje živi fra Benjamin. Stigli smo i odmah smo navratili do crkve kako bismo se na kratko poklonili Isusu u tabernakulu. Kakva prekrasna crkva!

Crkva svetog Antuna dio je franjevačkog samostana koji pripada Franjevačkoj kustodiji svetog Jeronima, koja djeluje u Dalmaciji i Istri. Taj samostan je jednostavan, ali je svejedno duhovno svetište koje svojom arhitekturom i umjetničkim elementima odražava poniznost i jednostavnost franjevačkog reda. Samostan pored crkve služi kao živo središte vjerskog i pastoralnog života, gdje se održavaju liturgijska slavlja, duhovne obnove i razne dobrotvorne aktivnosti.

 

### Crkva i samostan svetog Antuna

Franjevačka crkva i samostan svetog Antuna nalaze se na sjevernoj strani Splita, uz plitki Kaštelanski zaljev, a njihova povijest seže daleko u prošlost – otprilike do 1020. godine. Isprva su njima upravljali benediktinci, a u 15. stoljeću franjevcima je dopušteno izgraditi samostan u blizini napuštene crkve.

Za ovaj kompleks gotičko-renesansnog stila ima više naziva. Prvi je samostan na Poljudu. Naziv Poljud potječe od latinske riječi močvara (paludes), budući da je do nedavno ovo područje bilo močvarno i prekriveno vodom. Drugi naziv je Franjevačka crkva i samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije, dok se također naziva i Franjevačkim samostanom i crkvom svetog Antuna. Franjevačka crkva i njezin samostan predstavljaju najvrjedniji gotičko-renesansni kompleks u Splitu.

U renesansnom klauštru, iznad kojeg je podignut slikoviti toranj, postavljeno je nekoliko nadgrobnih spomenika uglednih lokalnih plemićkih obitelji (Alberti, Benedetti, Cuteis, Capogrosso, Florio, Marulić, Petrachis i drugi). Među njima je i nadgrobni spomenik biskupa i humanista Tome Nigrisa, čiji se portret slikara Lorenza Lotta čuva u dragocjenoj riznici samostana.

Među vrijednostima koje krase ovu crkvu, osobito treba spomenuti njezin oltarni poliptih, čiji je sastavni dio jedan od najstarijih poznatih prikaza Splita (djelo Santa Crocea), te iznimno zanimljiv i rijedak prikaz islamskog proroka Muhameda.

Crkva i samostan posjeduju prekrasnu zbirku srebrnih liturgijskih predmeta. Najstariji predmet je gotička lađica za tamjan iz 15. stoljeća i gotičko-renesansno raspelo iz 16. stoljeća. Muzej također čuva dragocjenosti iz samostanske knjižnice, poput bule pape Kalista III. iz 1457. godine, kojom su otkupljivali grijehe oni koji bi na blagdane Djevice Marije i prve nedjelje u mjesecu posjećivali poljudsko svetište i davali prilog za njegovu izgradnju. Osobito su vrijedni Psaltir Frane Razmilovića, Evanđelistar Marka Marulića (1516.) i 26 inkunabula.

Zatim su me odveli u moju sobu na gornjem katu – vrlo lijepu, udobnu i izrazito čistu!

 

## Subota, 11. listopada

Dobro sam spavao, a sljedećeg jutra ustao sam rano kako bih se pridružio zajednici na jutarnjem časoslovu i molitvama. Fratri su bili izrazito gostoljubivi, a gvardijan, otac Frano Delić, bio je vrlo ljubazan i brižan. Tako dobra svježa hrana za doručak, uz obilje kave i toplog mlijeka.

Moj domaćin, fra Benjamin, ima mnogo posla – on je župnik i s velikim žarom se posvećuje svojem radu na spašavanju duša u vinogradu Gospodnjemu. Vidim kako ljudi dolaze u župni ured s različitim zahtjevima, nedoumicama i potrebama.

Ručak je bio raskošan i iznimno ukusan, pripremila ga je ljupka Marija, koju zovu Maruška. Uvijek je tako vesela i nasmiješena. Župu također pomaže cijenjena sestra Lidija. Pripadaju redu Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Ona je vrlo sposobna žena – vješta u svemu što radi.

Poslije podne me otac Benjamin odveo u centar grada. Oh, kako je lijep! Toliko rimskih obilježja – kao da se vraćate u daleku prošlost. Centar je tako čist i uredan, zgrade su dobro očuvane i sve je tako blizu mora, što stvarno nisam očekivao!

Split je najveći grad u Dalmaciji i drugi po veličini grad u Hrvatskoj. Smješten uz jadransku obalu, u podnožju planinskog lanca Mosor, jedno je od najvažnijih kulturnih, gospodarskih i turističkih središta u cijeloj regiji. Njegova povijest seže daleko u rimsko doba, kada je car Dioklecijan sagradio svoju veličanstvenu palaču krajem 3. stoljeća. Danas ova palača čini srce starog grada i nalazi se na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.

Split je poznat po jedinstvenoj mješavini bogate povijesne baštine i modernog urbanog života, gdje se uske kamene ulice isprepliću sa živahnom obalnom atmosferom, gostoljubivim kafićima, restoranima i brojnim kulturnim događanjima.

Posjetili smo samostansku crkvu franjevaca konventualaca koja se nalazi na zapadnom kraju čuvene splitske Rive. Ovo mjesto iz 13. stoljeća miran je, povijesni klaustar, ujedno i grobnica poznatog hrvatskog književnika Marka Marulića. Njegov status mirnog utočišta od gradske vreve čini ga vrlo pogodnim mjestom za molitvu i kontemplaciju.

Posjetili smo i katedralu svetog Dujma (hrvatski: Katedrala Svetog Duje), lokalno poznatu kao Sveti Dujam ili kolokvijalno Sveti Duje – to je katolička katedrala u Splitu. Katedrala je sjedište Splitsko-makarske nadbiskupije, kojom upravlja nadbiskup Zdenko Križić. Katedrala svetog Dujma složeni je crkveni kompleks formiran od carskog rimskog mauzoleja sa zvonikom; crkva je posvećena Blaženoj Gospi Bezgrješnoj Djevici Mariji, a zvonik svetom Dujmu. Zajedno čine jedinstvenu katedralu svetog Dujma.

Katedrala svetog Dujma, posvećena krajem 7. stoljeća, smatra se najstarijom katoličkom katedralom na svijetu koja je i danas u upotrebi u svojoj izvornoj strukturi, bez gotovo potpune obnove u kasnijem razdoblju (premda zvonik datira iz 12. stoljeća). Sama građevina, izgrađena 305. godine kao Dioklecijanov mauzolej, druga je najstarija građevina koju koristi bilo koja kršćanska katedrala. Rektor katedrale nas je srdačno pozdravio i pričao nam o svom životu i radu u ovoj svetoj građevini.

Posjetili smo i pravoslavnu crkvu svetog Save, koja se nalazi u ulici Obrov, iza ribarnice, u samom srcu gradske jezgre. Do nje smo stigli uskim, starim gradskim ulicama. Prostor za bogoslužje smješten je na drugom katu obnovljenog dijela nekadašnjeg samostana iz 14. stoljeća. Unutrašnjost je manja pravoslavna kapela ukrašena freskama i sakralnom umjetnošću. Osjećali smo da smo učinili ekumenski gest poštovanja i pomolili smo se za našu odvojenu braću u vjeri.

Kada smo se vratili u samostan, prisustvovao sam večernjoj svetoj misi nakon koje je uslijedio euharistijski sat klanjanja i blagoslov. Crkva je bila prepuna vjernika. Osim tamjana i puno svijeća koje su tiho osvjetljavale Isusa, euharistijskog Kralja, crkva je bila u potpunom mraku. Ljudi su bili jedno sa svojim Gospodinom – duboka tišina i skrušenost. Za mladog, tek zaređenog svećenika, ovo je pohvalan i ispravan put da privuče ljude Kristu poput pčela oko posude s medom. Tako bi i trebalo biti – mi smo svećenici pozvani tražiti i spašavati duše.

Nakon mise i klanjanja otišli smo u izvrsnu pizzeriju “Velo Misto”, čiji je vlasnik veseli Brane, i bili smo jako zadovoljni. Osoblje je pažljivo, ljubazno i gostoljubivo.

 

## Nedjelja, 12. listopada

Crkva je bila prepuna na svim nedjeljnim misama, a ispovijed je trajala neprestano cijelo vrijeme. Toliko je pobožnih mladih ljudi – i svi tako prijateljski nastrojeni! Sestra Lidija je vješto svirala orgulje, zbor je pjevao, a narod se s njima srdačno slagao u pjevanju. Nakon mise smo zajedno ručali.

Prisustvovao sam i večernjoj svetoj misi te koncelebrirao. Upoznali smo mnoge mlade ljude koji su dio Frame, Franjevačkog pokreta mladeži. Vrlo su vjerni, duboko pobožni, a mnogi dolaze na svetu misu i tijekom tjedna, ne samo nedjeljom.

Ponovno smo otišli na pizzu. Nikada mi ne dosadi dobra pizza, a ovaj put je s nama bio i Matej. On je tako radostan i simpatičan mladić, pravi sunčani karakter. Nakon pizze otišli smo na pristanište u blizini crkve, gdje su se okupili mladi iz Franjevačke mladeži. Koliko se sjećam, bile su tu Mihaela i njezina sestra, Lucija, Katarina, Karla i mnogi drugi. Sjeo sam s ovim divnim mladim damama. Mladići su pripremili meso za roštilj i deserte. Svi su se vrlo ugodno osjećali u međusobnoj prisutnosti – među njima vlada prava bratska, prijateljska atmosfera.

Imam sve veći broj riječi u svom hrvatskom rječniku, ali nisu sve baš primjerene za pisanje u ovom izvještaju! Međutim, smijali su se kada sam pokušavao sastaviti cijelu rečenicu na hrvatskom jeziku!

 

## Ponedjeljak, 13. listopada

Nakon zajedničkog doručka zajedno s fratrima okupili smo se oko velikog stola za kavu u samostanskom dvorištu. Još je dovoljno toplo za ugodno sjedenje vani. Kroz razgovor saznao sam mnogo toga o fratrima iz tog samostana – neki su mi prepričavali gdje i kako su sve služili u raznim župama diljem Dalmacije, a sada su u zasluženom mirovanju. Zanimljivo je da su neki od njih bili mladi bogoslovi baš u ovom samostanu i s nostalgijom se sjećaju tog vremena.

Proveo sam vrijeme zajedno s ocem Antom Mrveljem, ocem Šimom, ocem Tomislavom Ćurićem, ocem Matijom Matoševićem i ocem Matijom Jurišićem. Jedne večeri s oduševljenjem smo ugostili oca fra Matiju iz samostana, koji je nekada bio kapetan na brodu i prepričavao je dogodovštine koje je proživio – tako ugodan čovjek koji izvrsno govori engleski.

U dvorištu se nalazi još jedna zgrada, hospicij, u kojoj se brinu o nemoćnim, starijim fratrima. Dame koje tamo rade srdačne su i vesele, a očito je da se prema ovim starijim fratrima odnose kao da su članovi njihove vlastite obitelji – s toliko ljubavi i poštovanja. Primijetio sam Joška Mišu kako marljivo radi u vrtu. Vrtovi su zaista prekrasni i vrlo dobro uređeni.

Dok smo sjedili oko stola, gostoprimstvo po kojem su Hrvati širom poznati bilo je više nego očito, čak i kada nismo govorili iste jezike. Pili smo kavu zajedno i Marija je stavila nekoliko oraha na stol. Fratri su ih počeli jesti. Jedan od fratara primijetio je da nisam ništa uzeo za sebe i rekao je jednom od ostalih koji je sjedio blizu mene: “Daj ocu Luki malo oraha.” To je bila vrlo jednostavna gesta, ali vrlo važna – misliti na druge prije sebe. Bio sam ganut i to sam im rekao preko oca ekonoma koji je prevodio.

Danas me došao posjetiti fra Josip Cviković i poveo me u posjet otoku Visovac gdje fratri imaju samostan; smješten je usred prekrasne rijeke Krke – idiličan je i divan. Nekada je to bio novicijat reda.

Na putu smo se zaustavili u Sinju gdje je rođen otac Josip. Tamo se nalazi prekrasna bazilika Blažene Djevice Marije, a bio sam oduševljen kada sam pronašao relikviju blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čiju mi je malu svetu sliku Matej dao nekoliko dana ranije – kao da je tako nekako i trebalo biti, kao da je Providnost sve to vodila. Fra Josipova krvna sestra također je franjevka iz reda Školskih sestara Krista Kralja, istog reda kojemu pripada i sestra Lidija.

Probili smo se do obale rijeke, a tada je gvardijan samostana došao čamcem da nas dočeka i odveze na otok. O, moj Bože, zaista je idilično! Tako divno i mirno mjesto. Razgledali smo samostan, a zatim smo zajedno ručali u bratskoj zajednici.

Kada smo se vratili u Split, s fra Benjaminom i mladima iz Frame prisustvovao sam krunici i klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u crkvi Presvetoga Trojstva. Okupilo se mnogo mladih ljudi – neki su svirali gitaru, drugi pjevali, neki molili u tišini, a neki čak i plakali od ganutosti. Moram reći da je bilo prilično dirljivo. Svi prisutni bili su potpuno usredotočeni na Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu – izvor svih milosti i darivatelj unutarnje radosti.

Jedna djevojka imala je vrlo melodičan, divan glas – mislim da se zove Katarina-Domenica. Rekao sam joj da ima sladak glas, što ju je razveselilo. Mislim da smo često spremni kritizirati, a istodobno spori u potvrđivanju i pohvaljivanju. Trebali bismo podržavati ljude i ohrabrivati ih da čine dobra djela talentima koje im je Bog darovao.

Bio sam pozvan da im dam apostolski blagoslov, što sam rado učinio, i molim se da ovi mladi ljudi budu svjetionici Božje ljubavi svima koje sretnu na svom životnom putu. Oni su ozbiljni, predani ljudi, a njihova dobrota i odanost me duboko oduševljava i nadahnjuje.

Ponovno smo otišli u luku gdje se mladi okupljaju i sjeli zajedno. Tonči Kotnohorsky mi je poklonio duksericu s njihovim logotipom Franjevačke mladeži. Kakva privilegija i čast biti usvojeni član njihove “bande”! U Engleskoj kažemo: “Ljudi koji mole zajedno, ostaju zajedno” – i to je moja iskrena želja za ove divne, inspirirajuće mlade ljude.

 

## Utorak, 14. listopada

Fra Josip došao je ujutro da me odvede na ručak u Franjevačko sjemenište u Splitu. To je zaista ogromna zgrada – nekima poznata kao “pentagon” zbog svojeg neobičnog oblika! Ogromni hodnici i manje sobe, ali zgrada je svijetla, prozračna i gostoljubiva.

Bila su ondje dva mlada fratra – brat Kristijan Pisac i brat Danijel Živković – koji su nas ljubazno pozvali na kavu nakon ručka. Jedan od njih bio je prisutan prethodne večeri na klanjanju u crkvici svetoga Trojstva koje je organizirala Franjevačka mladež.

 

## Srijeda, 15. listopada

Danas mi je posljednji dan u Splitu i moram priznati da mi je žao što odlazim. Bilo je to prekrasno, neponovljivo iskustvo. Ovi posljednji dani bili su poput istinske duhovne obnove – vrlo ugodni i blagotvorni za dušu.

Naravno, najzahvalniji sam ocu Benjaminu – on je ljubazan i iskren mladić. Nema petljanja s njim, sve je jasno i iskreno. On je duboko pronicljiv i zna dobro procijeniti ljude i situacije. Osjećam da je pravi blagoslov što mi je ušao u život. Premda je mlad, izuzetno je mudar i prava inspiracija.

Bio sam u Hrvatskoj već početkom 1980-ih godina, u Međugorju. U to vrijeme nije bilo hotela, pa smo odsjedali kod lokalnih obitelji, i sjećam se da me tada duboko dirnulo gostoprimstvo domaćih ljudi.

Istina je da su Hrvati nadaleko poznati po svom snažnom osjećaju gostoprimstva, koji se smatra važnim dijelom njihovog nacionalnog karaktera i kulture. Ova se osobina često opisuje kao iskrena, topla i orijentirana na zajednicu, a ne samo kao rezultat oslanjanja zemlje na turizam.

Zabilježio sam neke ključne aspekte hrvatskog gostoprimstva:

1. *Velikodušnost s hranom i pićem*: Domaćini obično nude obilne količine hrane i pića gostima. “Nepisano je pravilo” osigurati da su gosti dobro nahranjeni i zadovoljni.

2. *Dobrodošlica prema strancima*: Hrvati su obično otvoreni, prijateljski nastrojeni i tolerantni prema strancima. Često se trude da se posjetitelji osjećaju kao kod kuće i rado im pomažu s uputama ili informacijama. Ta otvorenost ključni je razlog zašto se turisti često osjećaju ugodno i uživaju u svom boravku.

3. *Snažne veze s zajednicom*: Gostoprimstvo se često proteže kroz snažan fokus na zajednicu i obitelj. Nakon što se osoba nađe u unutarnjem krugu prijatelja Hrvata, smatra se prijateljem za cijeli život i nikada se neće osjećati usamljeno.

4. *Neformalna susretljivost*: Hrvati su prirodno susretljivi i često će odustati od onoga što rade kako bi pomogli nekome u potrebi, smatrajući to prirodnim refleksom, a ne neugodnošću ili opterećenjem.

5. *Druženje uz kavu i obrok*: Društvene interakcije glavni su dio života, često usredotočene na zajedničke obroke ili dulje opuštene razgovore uz kavu. Ovaj opušteni pristup naglašava provođenje kvalitetnog vremena s voljenima i prijateljima.

U biti, hrvatski karakter definiran je istinskom željom da se drugi osjećaju dobrodošlo, ugodno i dobro zbrinuto – ukorijenjeno u kulturi koja visoko cijeni ljudsku povezanost, solidarnost i zajedništvo.

 

S punim srcem zahvaljujem svim fratrima, sestrama i mladima koji su mi učinili ovaj boravak nezaboravnim. Bog vas blagoslovio!

fra John Luke Gregory

Ivan Krstitelj je sin Elizabete i Zaharije iz Ain Karema blizu Jeruzalema, Gorja judejskoga! Danas je to gradić kojega svakodnevno pohađaju hodočasnici! Dakle, po rođenju Ivan je bio dijete „civilizacije“, a po pozivu je bio čovjek – pustinje! Nekoliko stoljeća ranije prorok Izaija je najavio Ivana kao „Glas koji viče u pustinji“ (usp. Mt 3,3). Nije to bio Ivanov izbor! Bog je pozvao Ivana da bude taj „glas“. Ivan prepoznaje svoj poziv u svom glasu, a drugi su u Ivanovom glasu prepoznali Božji glas! Zato su „grnuli“ Ivanu u pustinju iz Jeruzalema, Judeje i cijele okolice jordanske (usp. r.5)!

Bog je htio Ivana i Bog je poslao Ivana biti pretečom Sinu Isusu Kristu! I to iz pustinje! Pustinja nije nijema. Ona ima svoj glas, a iz nje je moguće čuti i tuđi glas. Ovaj put – Ivanov! Ivan živi i djeluje „pustinjski“! Odijeva se devinom kožom, hrani se skakavcima i divljim medom, govori hrapavim, oporim glasom! Ali oštrim, smjelim, gromkim glasom! Bez straha i sustezanja. Ivan ne „pati“ od uglađenosti. Govori i čini kako ga je pustinja naučila, a Duh Sveti nadahnuo. Važno mu je bilo pripraviti put i narod Onome koji dolazi poslije njega!

Bilo je i drugih koji su najavljivali Mesiju i pripravljali narod za njegov dolazak. Jedan od tih je i spomenuti prorok Izaija koji navješta narodu da će „isklijat mladica iz panja Jišajeva“ (11,1),  oca kralja Davida! Ta „mladica“ će biti vladar na kojem će „počivati Duha Gospodnji! Neće suditi po viđenju i presuđivati po čuvenju, već po pravdi! Imat će moćnu riječ kojom će ošinuti silnika, a dahom iz usta će ubiti bezbožnika“ (usp. r. 2-4)! Može izgledati da Izaija plaši narod, a on u biti najavljuje nadu narodu! To potvrđuje i današnji psalam koji veli da će u „danima Njegovim cvjetati pravda i mir velik dovijeka“ (Ps 72.). 

Nakon ovog Izaijnog proroštva, još više dobivaju na ozbiljnosti riječi Ivana Krstitelja: „Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko“ (Mt 3,2)! Ivan je uspio predočiti sebi u pustinji Onoga koji dolazi poslije njega. Zato priprema narod krštenjem u rijeci Jordanu. Većina pridošlih u pustinju je prihvatila Ivanov poziv na obraćenje! Ali je bilo i onih koji su se umišljali da su već s Bogom samim tim što su „djeca Abrahamova“ (r. 9). Pripadnost rodu Abrahamovu uzimali su kao prednost, pa su govorili da obraćenje treba svima, osim – njima! Bili su to farizeji i saduceji koje Ivan naziva „leglom gujinim“ (zmijinim) (r. 8), i koje upozorava da će biti s njima poput neplodnog stabla koje se „siječe i u oganj baca“ (r. 10)!

Dok je Ivan pripremao narod za dolazak Isusa Krista jednostavnim činom „krštenjem vodom na obraćenje“ (r.11), Isusovo krštenje je najavio „krštenje vodom, Duhom Svetim i ognjem“ (r. Isto)! Ivanovo krštenje je bilo samo znak – obraćenja, dok je Isusovo krštenje znak – opraštanja grijeha, brisanja grijehâ, „spaljivanje“ grijehâ snagom križa! Isusovim krštenjem ljudi su se povezali s Bogom i jedni s drugima (zajednica – Crkva)!

Znajući sve to Ivan je imao jasnu sliku o Mesiji koji dolazi, ali i o sebi samom! Zato je Ivan mogao predstaviti Isusa riječima: „Onaj koji za mnom dolazi, jači je od mene“ (Isto). Dakle, sam Ivan priznaje da je on samo preteča Isusu! Nije on prvi, nego drugi! Prvi je onaj koji dolazi i koji je jači od njega! On je – „Jaki“, jer je jači od svoga preteče! “Jaki“ je jedno od Božijih imena i zato je izvan mjerenja i usporedbe s onim koji mu je preteča! Ivanu je to jasno pa zato veselo, otvoreno, odgovorno, govori o svojoj malenosti pred „Jakim“!

Na koncu Isus predstavlja Ivana! Predstavlja Ivanovu veličinu, Ivanov poziv, Ivanovu ulogu. Isus je sve o Ivanu sažeo u jednu rečenicu: „Najveći među rođenima od žene“ (Mt 11,11). To je Ivan Krstitelj koji je od Boga pozvati i poslati biti preteča Bogo-Čovjeku Isusu Kristu!

Ivan Krstitelj je dobra poruka i pouka svima! Pogotovo umišljenima i bahatima ovoga svijeta koji se uzdižu i izdižu iznad drugih! Nije velik onaj tko sebe izdiže iznad svih, nego je velik onaj koji shvaća svoju malenost i svoju „mjeru“ pred – „Jakim“ koji ponovno dolazi!

 

 

RASPORED BOŽIĆNOG BLAGOSLOVA OBITELJI

- ŽUPA SV. TROJICE -

SPLIT-POLJUD 2025.

 

* Molimo sve one koje nismo zatekli u svojim domovima predviđenog datuma da nam se jave na telefon 021/ 381 377

kako bi smo ih obišli po dogovoru u datumima naknadnog blagoslova.

 

NAPOMENA: Ukoliko slučajno dođe do određenih promjena u predviđenim datumima biti će to iz opravdanih razloga.

 

Molimo obitelji, ukoliko nemaju natpis prezimena na vratima svojih stanova, da ih za ove dane postave!