Posljednja prilika
Dragi ljudići i ljudice moje. Dan po dan, tjedan po tjedan, došli smo i do posljednjega od trinaest utoraka posvećenih našem divnom prijatelju i zagovorniku, dobrom sv. Anti.
Kada uzmemo samo taj malešni fragment vremena, možemo snažno osjetiti svu uzbrkanost na moru života. Koliko toga nam se dogodilo u ovih 13 tjedana?! Svijet je stao pod nemilim teretom pandemije i iznova se probudio. U tim neobičnim okolnostima, odlazili su i neki dragi ljudi. Nismo ih mogli dostojanstveno ispraćati. Mnogi nisu mogli zagrliti svoje najmilije i nekako smo, više nego ikada, trebali snažno utočište. Trebali smo jedni druge, ali iznad svih tih potreba, lebdjela je naša iskonska, naša prva potreba. Trebali smo Tebe, Bože naš!
Jučer sam razmišljala o čemu bih mogla pisati ovaj posljednji utorak, a onda mi je prijatelj savjetovao da pišem o posljednjoj prilici. Na trenutak sam zastala misleći što se o tome ima pisati, ali kako je dan odmicao, tema se zapravo primala za moje srce. Naposlijetku, uhvatila mi se i za tipkovnicu pa ćemo danas, na posljednji u nizu trinaest utoraka, misli privezati na posljednju priliku.
Mi ljudi često živimo u povojima vlastite ranjenosti. Čak i kada prođe vrijeme i kada bi rane trebale biti zacijeljene, ne skidamo te zavoje opreza sa svojih rana. Nosimo ih kao spomenike vlastitoj boli, nosimo ih kao oklope, da više nitko nikada ne pristupi bliže. Da nas nitko ne zaboli. Da nitko ne otrgne ni atom od naše superiornosti.
Nosimo te zavoje tako pobožno, kad da nitko nikada prije nas, ranjen nije bio. Samo mi. Naša patnja. Naš bol. Kakve li pogreške, kakve li zablude?!
Mi ljudi, često inatljivi. Drski. Pod krinkom lažnoga samopoštovanja, uskraćujemo nove prilike drugima, a svaka prilika uskraćena drugoj osobi uskraćena je nama samima.
Padamo pod teretom vlastitoga ega tako lako. Preoštro sudimo i monopoliziramo oprost. Dajemo ga na kapaljku. Kome mi hoćemo i kada mi hoćemo.
Nove prilike rijetko dajemo, a ako ih i damo, naglašavamo kako je to posljednja prilika.
Zamislimo se samo na trenutak nad svojim životom. Pogledajmo u se... ah, toliko gluposti, toliko grijeha. More svakodnevnih propusta. Zamislimo da nad takvim našim životom okrutno prijeti Bog pokazajući sudbenim prstom prema toj kaljuži, prema tom blatu grešnosti u kojemu se valjamo. Zamislimo da grmi nad našom nesavršenošću govoreći kako je gotovo. Onako kako to mi svojim bližnjima činimo.
Zamisli Ga kako negoduje i govori. Kako smo sve svoje prilike prokockali. Potrošili. Kako je prekasno.
U kakav bismo očaj potonuli?! U kakvo bismo beznađe zaglibili, mili moji?
Naš Bog nije takav Bog. Naš Bog nije kao mi, da na filigranskoj vagi propusta važe svaku našu grešnost. On je Bog ljubavi. Neumorne ljubavi koja nam svaki dan daje novu priliku.
Kada se zagledamo u takvu Ljubav, ona nam nije logična. Zašto bi nekome tko stalno ponavlja već istrošene grešne obrasce, davao nove prilike. To nema smisla, jednostavno nije logično.
Božja logika je drugačija. Božja logika je Ljubav, a ljubav gotovo nikad nije logična nama koji je nastojimo kognitivno raslojiti, analizirati. Zato su naša srca zarobljeničke ćelije pokušaja i pogreški. Mjesta u kojima povremeno možemo dati novu priliku nekome, ali glasno naglašavajući kako mu je to posljednja prilika.
Bojimo se dati priliku. Bojimo se povrijeđenosti, ali bez povrijeđenosti i ranjenosti, jednostavno nema punine ljubavi. Samo polovična osrednjost.
Ljubav, da bi bila ljubljena, mora biti ranjena. Izranjavana. Razapeta.
Mora se potpuno predati.
Potpuno.
Često koristimo tu sintagmu “zadnja šansa”, posljednja prilika.
Posljednja prilika u video igrici. Kad se netko razboli i nakon iskušanih protokola liječenja, sazna se za neku eksperimentalnu metodu liječenja, ljudi govore kako mu/joj je to zadnja šansa.
Kada neki par silno želi imati djecu, a iz nekoga razloga ne može, ljudi vole reći kako im je posljednja prilika sada.
Kad gle čuda... i nakon posljednje prilike, stoji On.
Samo Bog ne poznaje tu sintagmu “posljednja prilika”.
Božja ljubav ne poznaje nemoguće. Isus je specijalist za sve, a subspecijalist za nemoguće. To je Njegova ekskluzivna ekspertiza. Samo Njegova.
I kada pomislite da ste sve prilike potrošili. Prokockali. Bacili u vjetar.
Kad vas trajno odbace. Pogaze i onu klicu ljepote iz koje ste mogli narasti bolji, veći... ne očajavajte! Ne brinimo! Ne bojmo se!
Zastanimo nad svojim životom i sjetimo se kako je Božja Ljubav neumorna u davanju novih prilika. Priđimo Mu bliže. Zagrlimo tu novu priliku kao dar i učinimo sve Novo. Sve dobro.
Uronimo sve svoje u Njegovu ljubav i osnažimo srca vjerom kako bismo i mi, uronjeni u Njegovo milosrđe, mogli velikodušno davati nove prilike jedni drugima. Da nam se srca nikada ne umore od Ljubavi i da zauvijek ostanemo vjerna slika Najvećega.
(piše: Anita Plazibat)