Imamo li vremena?
Sinoć sam, nakon kasnovečernje krunice, odlučila prionuti poslu i napisati kolumnu vrlo intrigrantnoga naziva “Imamo li mi kršćani monopol nad Bogom?”. Dok je aparat za kavu pripremao moj pomoćni ponoćni espresso, slučajno sam u bespućima Interneta naletjela na jednu objavu koja me je potpuno ukopala u mjesto i sve što sam uspjela bilo je-plakati.
U tome trenutku, planirani tekst pao je u vodu i znala sam kako moram napisati crticu ili dvije o vremenu koje juri, o dragocjenosti vremena koje se ljubavlju ispunjava. O obitelji koja me sinoć suzama kao zlatnim medaljama sreće i tuge optočila i svu u suze pretočila.
Riječ je o jednoj mladoj ženi iz Slavonije, majci šestogodišnje djevojčice, koja se bori s metastatskim karcinomom. Bolest se opet vratila i njena svakodnevica protkana je liječničkim protokolima, kemoterapijama, strašnim bolovima, ali iznad svega čvrstom, jakom i postojanom... Poput najdubljega oceana, dubokom vjerom.
Zaista vjerujem kako nam je vrijeme posuđeno. Svatko od nas dobio je neznani broj dana i godina da ih obložimo zavojima nježnosti, da ih podgrijemo na štednjaku srca kada studen nevolja okuje život. Dobili smo ih da ih u ljubav pretvorimo i tako oplemenjene, ispunjene ponesemo kao dar Najvećemu.
Vrijeme je naš najdragocjeniji resurs. Vrijeme je dar.
Sa svakim ugašenim danom, jedan smo dan bliže svome Bogu. Ili dalje od Njega. Do tebe je. Do mene je.
Zidaš li blizine ili daljine.
Život je brzojureći vlak čije brzine najčešće nismo svjesni. Vjerujemo da imamo vremena i to je najveća varka.
Kad se teško razbolimo ili kad oboli netko naš, počinjemo mućkati pješčanim satovima u glavi smišljajući kako kupiti vrijeme. Kako prevariti vrijeme.
A vrijeme ne možeš kupiti. Ne možeš ga ni prevariti. Možeš ga samo ispuniti.
Sat po sat. Dan po dan. Godinu po godinu. Život.
Čuješ li to milo dijete koje te doziva:”Mama/tata/tetka/striko/bako idemo se igrati! Dođi vidjeti moj dvorac/kulu/loptu.”?
Čuješ li sebe kako mu odgovaraš:”Ne mogu sada, pusti me.” Vidiš li sebe kako to milo dijete nadglasavaš pojačavajući ton tv prijamnika?
Znaš li da tvoja stara baka mjesecima želi poći na selo, na groblje i odnijeti cvijeće tvom pokojnom djedu? Koliko puta si samo zanemario tu želju srca njenoga?! Možda i prešutnu, ali živu želju?!
Koliko si vremena protratio na nebitne sadržaje?! Koliko si vremena besplatno predao ispraznostima?! Baš svakoga dana.
Znaš li koji je tvojoj majci omiljen cvijet?! Kad si posljednji put kupio majci cvijeće? Odveo je na kavu, izlet?!
Znaš li kakav je rukopis tvoga prijatelja?!
Razgovaraš li ikada o stvarima koje su potpuno neprofitabilne, a vrijede najviše?!
Ili si odlučio da za to nemaš vremena. Ah, nemaš.
Pomoliš li se ikada sa svojom obitelji?!
Kad se razboliš, ti ili netko tvoj, shvatiš kako je vrijeme dragocjeno. Kako samo ispunjeno vrijeme prerasta u vječnost.
Čak i u situacijama kad se čovjek suoči s bolešću, većina ljudi sjetno i rezignirano kaže:”Kako smo uzalud trošili vrijeme. Kad ozdravim ili kad ozdravi taj netko meni važan, počet ćemo živjeti drugačije.”
Hm. Opet odgađanje. Kad ozdravim. A što ako ne ozdraviš? Što ako taj Netko dragocjen tvoj ne ozdravi?! Što onda?!
Vrijeme se ne ispunjava ljepotom i ljubavlju samo kad smo zdravi. Kakva li je to prevara?! Neusporedivo dublje i ljepše može se ispuniti vrijeme kad je čovjek bolestan. Kada nauči cijeniti ljepotu trenutka.
Mlada žena o kojoj sam počela ovo razmišljanje, živi svoj život tako. Svaki dan ispunjava radošću. Koliko god joj to bolest dopušta. Kad ne može, ona prišije savršenu zakrpu od vjere.
Preduhitrila je otpadanje kose zabavnim šišanjem kod kuće. Dala je svojoj maloj kćeri škare u ruke i na jedan dan otvorile su pravi pravcati frizerski salon u kući.
Drugoga dana pošla je sa svojom kćeri u šumu i zahvaljivala Bogu što taj dan neće dočekati u krevetu svoje malo zlato te slušati kako je šuma lijepa. Taj dan, kad je bila malo bolje, otišla je posaditi trenutke za vječnost. U tu lijepu šumu. Držeći za ruku svoje malo zlato.
Ne čekajte bolja vremena. Bolje ljude. Bolju sreću. Ne čekajte bolje zdravlje, bolju vremensku prognozu.
Ne odlažite Boga za sutra, prekosutra. Ne odlažite poljupce, osmijehe ni zagrljaje. Ne odgađajte ljubav. Ispuni svoje vrijeme danas.
Sutra je predaleko. Preduboko. Preskriveno.
Sutra možda nije ni moje ni tvoje.
Molite i volite danas. Približite se Bogu onom nježnošću kakvom Mu prilaze djeca. Približite se onima koji su vam povjereni, onom ljubavlju kakvom nam prilazi Bog.
Tek tada, shvatit ćete da, jedino vrijeme ispunjeno ljubavlju, nema svoj kraj. Zato što ono, nježno i svečano, prerasta u beskraj.
Takvo vrijeme ti želim. Takvo vrijeme sebi želim. Ispunjeno.
Prepunjeno.
Da nam Ljubav koju posadimo u drugima, za druge, bude savršena prečica za bes(KRAJ).
(piše: Anita Plazibat)