Danas je deveti utorak milosnoga hoda prema našem prijatelju, našem sv.Anti.
Ovaj utorak poziva nas na razmišljanje o našim izgubljenostima. O svemu onome, što smo pod teretom života izgubili, a bilo je dragocjeno.
Zapitamo li se ikada što je najdragocjenije što čovjek može izgubiti?
Je li to neka poslovna prilika? Je li zdravlje naša najveća dragocjenost? Izgubiti dijete? Izgubiti prijatelja? Izgubiti posao?
Koja izgubljenost najviše boli? Najdublje ranjava? Od koje izgubljenosti se čovjek nikada ne oporavi?
Posljednji mjeseci osvjestili smo kako u trenu može nestati gotovo sve na što polažemo prava. Kada izgubimo tolike materijalne i svjetovne užitke, kao da gubimo sebe. Krhka je i nepostojana čovjekova ovozemnost. Ništa nam u suštini ne pripada, sve je dar.
Nema osobe među nama koja nije ispraćala s ovoga svijeta neku dragu osobu. Neki su ispraćali djecu, neki roditelje, bake, supužnike, prijatelje. Ljudi u takvim trenucima vole reći da smo izgubili nekoga. Iz bogatoga iskustva rastanaka (a narastajalo se srce moje), mogu vam reći da tjelesnom smrću nitko nikoga ne gubi.
Duše koje se istinski pronađu, zajedno traju. Usprkos onome, što u pomanjkanju vjere, smrću zovemo.
Ljude gubimo na druge načine. Ranjavajući jedni u drugima ono sveto, gazeći blatnjavim namjerama po srcu onoga tko nam je povjeren.
Gubimo jedni druge kad oštrom britvom sebičnosti prerežemo duhovnu vrpcu povjerenja.
Ljude gubimo kad izgubimo Boga. Kad Ga poput kakve istrošene štafete odložimo za kasnije.
Kada ga “ušutkamo” u svom srcu. Tada svi naši izopačeni ljudski kriteriji probijaju na svjetlo dana. Sve može. Svatko je zamjenjiv.
Možeš bez grižnje savjesti otpustiti radnika. Možeš dopustiti da tvoj brat gladuje dok se ti šepuriš u blagostanju. Prihvatljivo odjednom postaje baš sve.
Polažeš prava na svoje uspjehe i misliš kako si sve to ti zaslužio. Zaradio.
Nitko tebi ništa nije poklonio. Zašto bi ti drugima poklanjao?
Sav tvoj život postaje ringišpil ugode i osobne koristi, hedonistička utvrda zablude.
Kad izgubiš Boga, čovječe, sve postaje lako. Sve je u tvojim rukama.
Problem je što ono najdragocjenije ne možeš obuhvatiti rukama. Možeš samo srcem. Možeš samo ako putem nisi izgubio srce.
Jednom sam, u nedavnoj šetnjici sa svojom nećakinjom(11), priupitala što je najgore što se može dogoditi čovjeku.
Pošto je kao mala bila suočena s jako teškom bolešću, a nedavno joj je preminula voljena baka, očekivala sam da će odgovor biti na tragu bolesti i smrti. Očekivala sam da njeno malo srce na pijedestal stavlja tugu i trpljenje. Njen odgovor me zapanjio. Rekla je da je najgore što se može čovjeku dogoditi da izgubi vjeru. Da izgubi Boga!
Sada, kada razmišljam o tom njenom odgovoru, vidim kako je gubitak vjere uistinu najveća izgubljenost koja može snaći čovjeka.
Danas se posebno utecimo pod molitvene skute našeg prijatelja sv.Ante. Molimo ga da svojim moćnim zagovorom isprosi kod Boga čvrstu vjeru u našim srcima. Vjera oslobađa od suvišnih pitanja.
Vjera osnažuje. Vjera umiruje.
Izgubimo li vjeru, poput kakvih neobičnih birokrata ispunjavat ćemo neumorno obrasce sa suludim pitanjima i adresirati ih ljutito Bogu koji je sama ljubav i milosrđe.
Zašto je propala moja veza? Zašto je preminuo moj suprug? Zašto je moje dijete bolesno? Zašto ne mogu dobiti povišicu?
Izgubiti Boga je najveća čovjekova izgubljenost, a čovjek ga ne može iznova naći na novome poslu, u novoj vezi, na nekom egzotičnom putovanju.
Kada izgubite Boga, potražite ga tamo gdje ste ga izgubili. Tamo gdje Mu je prirodno stanište. U svome srcu.
On je cijelo vrijeme bio u nama, samo smo mi bili izvan sebe.
Izgubljeni.
Izgubljeni kako bismo se potpunije i cjelovitije našli.
U Božjoj ljubavi.
Zauvijek.
(piše: Anita Plazibat)