ČUDO
Šesti je utorak i gotovo smo na pola puta svoga hoda prema našem svecu prijatelju. Putujemo. Našem čudotvorcu. Ne možemo ne utihnuti pa se priupitati imamo li mi pravo vjerovati u čuda ili su ona minula disciplina nekih ugaslih vremena?! Ispričat ću vam priču.
{Bio je sasvim neugledan, blatnjav dan. Gromoglasna kiša razdirala je mir u taxi vozilu. Gužve na cesti su bile neočekivane i vozila u koloni prema aerodromu vukla su se poput limenih puževa. Sporo i nikako. Prosijedi čovjek na stražnjem sjedalu grickao je nokte mrmljajući sebi u bradu neartikulirane zvukove. Taksist je, osjetivši nervozu svoga putnika, nježno pojačao glazbu misleći kako bi ga to moglo umiriti. “Ja moram stići na taj let! Treba nam čudo, čudo! Učinite sve što morate, ali ja za 20 minuta moram biti na aerodromu!” Rezolutno je uputio svoj imperativ vozaču. “Dat ću sve od sebe, gospodine, ali kao što vidite...” Sve je upućivalo kako će let biti izgubljen. Starac je nervozno cupkao, a nervoza se razlijevala automobilom kao i neumorna kiša vjetrobranskim staklom. Vrijeme je užurbano curilo dok nije posve iscurilo. Došavši na aerodrom, razočarani čovjek je bio izbezumljen. Let je nepovratno izgubljen. Vozač mu nije isporučio toliko željeno čudo. Obojici je bilo teško podnijeti tu preglasnu tišinu. To ispuštanje čuda.
Ljutio se na Nebo podižući svoj pogled i pitajući se: ”Zašto?” Bože, znaš li da je išao u posjet bolesnoj supruzi koja se liječila na drugom kraju Europe. Kako li će samo biti razočarana kad je nazove i kaže kako ipak ne dolazi. Ona, koja se strašno bojala aviona i letenja, sada sigurno moli za njegov miran let. Očaj se naselio među njegove tvrde bore na obrazima. Sav se pretvorio u grč. Riječi su utihnule i ostao mu je samo grubi, tijesni bol, kojega se htio osloboditi. Nije ju mogao nazvati. Skupljao je hrabrost, srce mu se slamalo pri pomisli da će je tako oslabljenu, iscrpljenu od liječenja, on rastužiti viješću kako ipak ne dolazi. Gruba bol parala mu je srce. Kidala ga je poput duha izdaje koji mu se okačio o misli.
Dok je skupljao hrabrost da nazove svoju ljubav, pola sata nakon polijetanja, njegove misli presrela je vijest o zrakoplovnoj nesreći na letu koji je on propustio. Svi putnici na letu poginuli su. Nitko nije preživio. Kakva li strašna vijest. 😢
Ta vijest odjeknula je svim medijima i bio je uvjeren kako tu istu vijest upravo sluša i njegova supruga iz bolničke postelje. Prestravljen i zatečen, odmah ju je nazvao.
Javila se plačući, kroz suze plačno govoreći:”Ti si živ! Ovo je Čudo. Čudo!!!”
Jedno je malo aerodromsko čudo očito moralo propasti da bi se ostvarilo neko veće, potpunije i smislenije Čudo.}
Mislite li da je ova priča preradikalna? Preneobična? Usuđujete li se žonglirati riječju nemoguća?!
Zastanimo na trenutak i prizovimo u srce sve one situacije u kojima smo Boga molili za čudo? Nismo li mu svaki put mi sugerirali što je to čudo? Nismo li mu se iz petnih žila trudili pojasniti kako mi znamo što je najbolje za nas?
Susrećemo se s bolešću. Svakodnevno. Kada oni suhoparni brojevi sa statistikama prodefiliraju pred našim očima i ne idu nam u prilog, hitro se uhvatimo Boga tražeći Ga čudo, a čudo je uvijek potpuno ozdravljenje. A što ako to nije najveće čudo koje nam dobri Bog može isporučiti?! Što ako postoje stvari veće od fizičkoga zdravlja? Veće od produženje života za godinu, dvije?!
Tako nam je teško prihvatiti da Bog šalje čuda krojena po mjeri naših potreba, a ne po mjeri izgovorenih želja.
Želja je naša površna procjena, a potreba je naša dubinska glad. Potreba je čežnja u čovjeku.
Bog želi ispuniti naše potrebe, naše praznine kojih nerijetko ni sami svjesni nismo. Možda ćemo ponekad “granatirati” Nebo svojom nezahvalnošću, misleći kako smo ostavljeni sami u oluji, uskraćeni za čudo u koje smo vjerovali, kojemu smo se nadali. Ah, da...a što ako se ispunilo nešto veće, što ako je jedino čudo povjerovati. Povjerovati da naš um ne može ni zamisliti, a kamoli zaželjeti želju koja bi ispunila našu dušu.
Božja čuda su milosne intervencije nad našim životom. I kada ih ne prepoznajemo kao čuda, ona čudesno izgrađuju naš duh.
Dopusti Bogu da djeluje po svojoj Ljubavi, a ne po tvojim željama. Zacijelit ćeš u toj ljubavi baš kao i sveti Ante koji mu se potpuno otvorio i po toj otvorenosti, postao Božji glasnogovornik čudesa u svijetu.
“Čemu god da nas život nauči,srce će uvijek vjerovati u čuda.”
Fjodor Tjutčev
I srce će uvijek biti u pravu.
(Piše: Anita Plazibat)