Treba li Bogu odvjetnik?
Kristova Crkva uvijek je bila napadana i progonjena. Svako je vrijeme donijelo svoje obrasce mržnje. Nekad su bili direktni i jasni, danas su vrlo suptilni i mutni. Danas baštinimo neke demokratske vrijednosti, društva i političke elite kunu se u političku i svaku drugu korektnost te toleranciju prema drugom i drugačijem. Osim kad je u pitanju katolička Crkva. E, tu svatko može napisati što želi. Izbaciti iz sebe najogavnije riječi, uvrijediti najsvetije i pritom ne osjetiti nikakav sram, a kamoli snositi odgovornost za izrečeno.
Prije nekoliko dana, u Velikome tjednu, jedan je poznati novinar, Isusa Krista nazvao židovskim zombijem. Napisao je to taj nevoljni čovjek gladan klikova, lajkova. Žedan aplauza mase koja će razdragano i gromoglasno, doduše tek virtualno, skandirati:”Raspni, raspni!”
Sve je to napisano kao odgovor na odobrenje održavanja hvarske procesije “Za križem”. Taj isti novinar, potpuno sam uvjerena, sam bi se angažirao da se održe razne parade, mimohodi, skupovi (s nekolicinom sudionika), ali pošto je u pitanju bilo slavljenje Boga, u odgovoru je bila mržnja.
Da je tu istu količinu žuči i mržnje usmjerio na neku drugu religiju ili društvenu skupinu, sasvim je jasno da bi izazvao snažne reakcije i mediji bi se tjednima bavili time, vrlo vjerojatno osuđujući i etiketirajući to kao govor mržnje i rasizam. Netko će reći na žalost, a ja ću reći-na sreću, naš Bog je milosrdan. Naš Bog je Ljubav. Naš Bog je svjetlo što razdanjuje tame u mrkloj noći duša onih koji ga mrze.
Tako se mi katolici, u zemlji u kojoj smo većina, svakodnevno susrećemo s mržnjom, omalovažavanjem, vrijeđanjem i ismijavanjem onoga što je nama sveto. Stoički, a često i bespogovorno, prelazimo preko toga.
I sama takve uvrede upućene Bogu i ismijavanje Crkve učestalo doživljavam. To su trenuci u kojima odvagujem što učiniti-jednostavno ignorirati ili pokušati osobi objasniti koliko je pogrešno zadirati u svetinje druge osobe. Na kraju krajeva, to je i potpuno nepristojno i govori o izostanku kućnoga i svakoga drugoga odgoja.
Nekidan, kad mi je jedan poznanik u virtualnoj komunikaciji opsovao Boga i nazvao me katolibankom, uspjela sam to primiti mirno i pitala sam ga koga najviše voli. Zastao je na trenutak i odgovorio:”Vjerojatno svoju majku, nemam pojma.” Promotrila sam ga i nježno priupitala:”U redu. Kako bi se ti osjećao da ja tvoju majku nazovem prostitutkom ili nekim drugim pogrdnim imenom?!” Pogledao me u čudu:”Zašto bi to napravila, odakle ti pravo vrijeđati moju majku? Moja majka nije prostitutka. Ne bih ti se više nikada javio i strašno bih se naljutio.”
“Eto vidiš, kao što ti najviše voliš svoju majku, tako ja najviše volim Isusa. Bez obzira što ja dobro znam da tvoja uvreda nije istinita, baš kao što ti znaš da tvoja majka nije prostitutka, osjetili smo oboje u srcu bol zbog pogrdnih riječi. Zašto bi netko htio nanijeti drugoj osobi bol, povrijediti je?! Nije li to izopačeno i tužno?”
Ostao je bez teksta, a u meni se rodila ideja za novu kolumnu.
Mislim da je za svaku osobu važno da drugoj osobi kaže o svojim osjećajima koji nastaju kad se vrijeđa Boga. Ponekad ćemo se iznenaditi i neočekivano naići na razumijevanje s druge strane. Ponekad će nas s druge strane dočekati osoba željna svađe, sukoba i s takvima se jednostavno ne isplati raspravljati. To su ljudi koji još nisu sazrili da bi razdanili svoje mračne interijere duše. S njima ne treba verbalno ratovati. Svaka naša riječ u njima će ohrabritI sjeme otpora. Njih treba pustiti, Bogu prepustiti i za njih moliti. Treba prihvatiti svoju malenost, jer ponekad najbolje svjedočimo za Krista upravo svojom šutnjom.
Uostalom, treba li Bogu odvjetnik? Trebam li to biti ja? Naravno da ne treba. Često upadamo u zamku misleći da trebamo Boga objasniti, približiti progoniteljima Crkve. Ma koliko vješti govornici bili, ma koliko naši argumenti bili snažni i poticajni, ako je s druge strane zatvoren duh, naše će se riječi poput bumeranga, neoplemenjene, vraćati natrag nama. Bit će prosute u vjetar. S druge strane, naše molitve za takve ljude nikada neće biti bačene u vjetar. One su naše tajno oružje.
Bog nas ne promatra očekujući od nas da se ponašamo kao u debatnom klubu pa s progoniteljima u raspravi jačamo svoje “cerebralne mišiće”. Bog nas ponekad poziva i na šutnju. Njemu zaista ne treba odvjetnik. Poziva nas na Ljubav i prihvaćanje drugačijih, čak i onih koji mrze. Poziva nas da primjerom svoga života posvjedočimo za Njega. Da ljudi zastanu nad našim dobrim djelima, lijepim mislima i radošću te da promisle:”Oni su Kristovi. I ja želim biti Njegov.”
Čovjeku koji je u srcu odgojio mržnju, ne može se nikako prići, osim s ljubavlju. Ponekad je potrebno pustiti ljude da budu u krivu kako bismo mogli ostati s njima u miru.
Bogu ne treba odvjetnik, baš kao što ni nama ne treba sudac, a i sami bismo trebali odoljeti porivu da sudimo druge. Samo moliti, ljubiti i vjerovati kako će molitve i Ljubav u našim neprijateljima razdaniti tmine duše. Raskinuti okove mržnje i učiniti da u Kristu vide svjetlo po kojemu u svijet dolazi spasenje.
(Piše: Anita Plazibat)