Apostol Strpljenja ❣️
Živimo u svijetu instant rješenja. U vremenu senzacionalizma, kratkotrajnih vijesti. U vremenu kojim gospodari forma, u kojemu umire sadržaj. Sve odlazi u zastaru momentalno, prije nego se doista uspije primiti za ljudsko srce.
Govoriti o strpljenju u vremenu i svijetu, koji sve želi sad i odmah, na prvi pogled djeluje promašeno. Možda će ljepotu strpljenja moći razumjeti samo oni koji su strepili čekajući i koji su svoja čekanja blindirali vjerom, nadom i radom.
Nevjerojatno, ali čekanja su uvijek vezana uz najveće događaje u životu. Sve veliko traži našu strpljivost.
Kad god imamo neki plan, želju ili težimo nečemu, a put nam se učini predugačak. Preneizvjestan. Prepun čekanja. Strepnje.
Zagledaj se u Isusa. Živoga Boga koji je u potpunoj anonimnosti, skromnosti i nenametljivosti, proveo punih 30 godina svoga života. Nježno, u svojoj maloj drvodjelskoj radionici, bespogovorno zarađujući za svoj kruh i svoju obitelj.
Trideset godina Bog se, kako bi svijet to etiketirao-“gubio” radeći trivijalne poslove. Gradeći krevetac za maloga Arona, Rutu ili Saru. S piljevinom zabijenom u dlanove. Naš Bog je čekao trenutak.
Nije ga Isus dočekivao u lijenosti i nestrpljivosti. Oplemenio je svoje čekanje. Uranjajući u ljudsku stvarnost. U sve ono što ti i ja, u našim malim svakodnevicama prolazimo. Poslovni problemi, trzavice u braku ili vezi, polomljena prijateljstva. Sve je to naš Bog kušao oplemenjujući svoje čekanje uranjanjem u našu ljudsku stvarnost. Kako bi nas mogao najosobnije doživjeti, kako bi nas mogao vidjeti “izbliza”, kako bi nas volio usprkos svemu što smo dospjeli postati.
Koliko sam puta, koliko si puta preskočio radost sadašnjega trenutka jer si bio opčinjen ciljem na koji moraš stići?! Koliko si zalazaka sunca u očima svoga prijatelja propustio jer ste oboje bili zadubljeni u ekrane mobitela?!
Sjeti se sv.Ante, čovjeka koji je u franjevačkom redu dugi niz godina bio potpuno “nevidljiv” i usprkos silnoj učenosti i darovima koje je imao, tiho i samozatajno živio svoju skromnost. Sve dok se nije ispunilo vrijeme da se Ante predstavi svojoj braći i svekolikom puku u svoj raskoši svoga propovjedničkoga poslanja?! Kakav bljesak Božje milosti to bijaše.
Sveti Ante nije čangrizavo tražio da ga se prepozna i promovira. On je godinama strpljivo čekao trenutak u kojemu će sve te godine tišine i samozatajnosti, meditacije i molitve, zamijeniti nova stvarnost. Drugačija, ali ukorijenjena u istoj milosti-u Bogu.
Zamisli što ti možeš sa svojim čekanjima! Možeš li im staviti povoje strpljenja i ljubavi i učiniti ih smislenima?!
Ti, koji stalno kukulečeš nad loše plaćenim poslom, nad groznim kolegama, nepodnošljivim šefom!
Pokušaj zapaliti iskru radosti među njima. Čak i ako se ne rasplamsa odmah, stani po strani i čekaj. Ne duri se i ne svađaj. Strpljivo čekaj.
Ti, koji uporno tražiš curu ili dečka i stalno bivaš razočaran?!
Možda to nije tvoj put. Možda tražiš previše, a možda i premalo. Možda još nije tvoj trenutak. Umjesto da dragocjeno vrijeme bacaš na kukulekanje, oplemeni svoj život strpljivim, ali smislenim čekanjem. Ako je to tvoj put, (s)naći će te!
Ti, kojoj neopisivo smeta svekrva i njeni komentari.
Sjeti se onih koji nikada nisu upoznali svekra i svekrvu, onih koji nikada neće moći pogledati oči majke svoga supruga jer je preminula. Sjeti se kako je teško onima koji iz prve ruke neće moći čuti neku zgodu iz odrastanja svog voljenog supruga.
Budi strpljiva. Nauči voljeti one koji su podignuli onoga/onu s kojim/kojom ćeš ti podizati nekoga.
Ti, koji silno želiš postati roditelj, a nikako ne uspijevaš u tom svom naumu?!
Jesi li, umjesto da se samosažalijevaš i osjećaš kažnjenim, ikada pobrinuo da provedeš kvalitetno vrijeme sa svojim nećacima, djecom svojih prijatelja?! Jesi li ikada, strpljivo i nježno, ulagao sebe u odnos s nekim djetetom i time mu postao duhovni roditelj? Jesi li?
Ti, grintavče jedan, koji u bolničkoj čekaonici, šiziš čekajući s roditeljem satima?!
Ostavi se mobitela. Pogledom pronjuškaj tu bolničku čekaonicu i nađi najtužnije oči. Počni razgovarati s tom osobom. Uključi i druge. Vjeruj mi, toliko ljepote se da sazidati u bolničkim čekaonicama. Riječi. Tople i nježne. Terapija su za kojom većina čezne. A uvijek su ti pri ruci i pri srcu. Moraš samo posegnuti za njima.
Svi mi. Nestrpljivi. Uvjereni da nam sve pripada. Sve što poželimo i kad poželimo.
Zastanimo.
Oplemenimo svoja životna čekanja. Učinimo sve da se srcem slijepo ne zalijepimo za konačne ciljeve, a pritom izgubimo radost putovanja. Radost malih pobjeda, ali i malih posrnuća.
Obložimo svoju nestrpljivost, sitnim gestama ljubavi prema ljudima koje susrećemo na putu.
Ne pripada ti sve što si zamislio. Osvijesti da sve ono što je uistinu tvoje-putuje k tebi. Ne brzinom kojom bismo ti i ja htjeli. Ne u trenutku i intezitetu kakav smo zamislili.
Sve naše putuje k nama. Potrudi se obložiti svoja čekanja strpljenjem. Molitvama. Djelima.
Potrudi se krotiti svoju nestrpljivost vjerom.
Svoja moranja poniznošću.
Jednostavno hodaj! Sa srcem među dlanovima, u čekaonicama života, ti budi apostol strpljenja.
Sve veliko traži vrijeme, a vrijeme ne može samo. Treba tebe. Mene. Treba nas.
(piše: Anita Plazibat)