Ivan Krstitelj je u tamnici! Utamničen je u čvrstoj utvrdi (Maherant) nedaleko grada Jerihona i Mrtvoga mora. Na tamnicu ga je osudio kralj Herod Antipa, jer mu se je Ivan suprotivio da za ženu uzme Herodijadu, zakonitu ženu vlastitoga brata Heroda Filipa! Suprotiviti se kralju, pa bilo to moralno i s pravom, značilo je čekati osudu pa i – smrt! Očito, Ivan Krstitelj se nije bojao smrti kada su bili u pitanju vjerski i moralni zakoni!
U isto vrijeme Isus započinje svoje javno djelovanje! Isus to čini sasvim drugačije od dotadašnjih proroka, pa i samoga Ivana Krstitelja. Isus skuplja učenike seoskih zanimanja i načina života! Dok je Ivan Krstitelj živio asketski (isposnički) za što mu se je narod divio, Isus se je družio sa svima! I s grješnicima kao što su carinici i objedovao s njima. Isus ne traži da ga se zove Mesijom! Krstitelj u zatvoru doznaje da se Isus „tako“ ponaša. Doznao je to od svojih učenika koji su mu dolazili u zatvor! Ivan se pita nije li možda pogriješio kad je prstom upirao na Isusa i tvrdio da je Mesija? Ali Ivan ipak ne žuri s osudom, pogotovo ne s presudom o Isusu, nego šalje svoje učenike da pitaju Isusa: „Je si li ti Onaj koji ima doći, ili da čekamo drugoga“ (Mt 11,3).
Isus ne odgovara Ivanu izravno, nego mu citira proroka Izaiju koji je još ranije najavljivao Mesiju. Izaijine (i Isusove) riječi su glasile: „Slijepi gledaju, hromi hodaju, gluhi čuju, mrtvi ustaju“ (r. 5). Ivanu, koji je poznavao St. Savez i Izaiju, je bilo dovoljno da zaključi da je Isus baš Onaj kojega je navještao! Ovakvim svojim odgovorom Isus je pokazao da Mesija, Sin Božji koji je i sam Bog, nije onaj koji se uklapa u čovjekovu predodžbu i nije onaj koji se ponaša kako bi to ljudi htjeli! Dapače, Isus poziva čovjeka da upozna Boga onakvim kakav Bog jest!
Zbog te novosti Isus dolazi u sukob s religioznošću svojih Židova čija je vjera bila „po mjeri“ čovjeka! Vjera prilagođena čovjeku. Isus ne prihvaća takvu vjeru za koju je Bog bio samo strogi sudac koji je tu radi kažnjavanja grješnika! Za dobroga Boga, milosrdnoga Boga, Židovi nisu htjeli znati!
Krivim predstavljanjem Boga Isus suprotstavlja stvarne karakteristike Boga! Govori o dobrom Bogu, milosrdnom Bogu koji osuđuje zlo i grijeh, ali ne i grješnika! U tom duhu Isus predstavlja sebe Mesijom koji je došao donijeti oproštenje i mir, a ne biti: „mišica jaka i ruka ispružena“ (Pnz 5,15). Mesija koji „ni stijenje koje tinja ne će ugasiti, niti polomljenu trsku kršiti“ (Iz 42,3).Takav Mesija se nije sviđao ostatku Ivanovih učenika pa su i dalje ostali „Ivanovi“! Više im se je sviđao oštri navjestitelj (Ivan), nego li blagi i oko „malih“ ljudi zauzeti Navješteni (Isus).
Svojim novim naukom, a to znači vjerom, Isus je potiskivao do tada ne dodirljivi Mojsijev Zakon. Isus ga „ne dokida“, ali ga „dopunja“! Dopuna se odnosi na Božju dobrotu, ljubav, praštanje, milosrđe prema grješniku, umjesto zakona kažnjavanja! Isus ne dijeli ljudi na pravedne i grješne, muško i žensko, nego objavljuje da smo svi djeca jednoga Oca kojemu se trebamo radovati i s povjerenjem obraćati!
Na koncu Isus ipak govori o onima koji Ga prihvaćaju i onima koji Ga ne prihvaćaju! Koji Ga prihvaćaju Isus im za nagradu nudi – križ! Onima pak koji Ga ne prihvaćaju Isus navješta: opraštanje, razumijevanje, milost! Isusova „novost“ koja zbunjuje! Umjesto udobnosti i ugodnosti Isus svojim vjernima nudi poteškoće! Isus je jasan: „Tko želi poći za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“ (Mt 16,24). U praksi mi to i činimo, ali uglavnom ne iz vjere, nego jer se život „pobrine“ za to!
Sve je to zbunjivalo preteču Ivana i njegove učenike, a zbunjuje i mnoge danas! Ipak, Ivan je ostao vjeran Isusu do smrti, a njegovi učenici su prešli k Isusu! Isto se traži i od nas danas da ostanemo vjerni Isusu Kristu, dakle Bogu, i kad puno toga ne razumijemo! Jer, puno toga Isusova mi ne možemo razumjeti, ali zato možemo vjerom prihvatiti! Onako kako je to učinio Ivan Krstitelj!