HOĆEŠ LI ŽIVJETI ZA MENE?
Vremena su ovo s bezbroj bremena. Kao, uostalom, baš svako vrijeme. Traži svoje ideale, svoje heroje, svoj smisao.
Treći je utorak hoda prema blagdanu sv. Ante i svima nam silno nedostaju ti bliski susreti u vjeri. Ta ljepota susreta koju svatko od nas sada mora improvizirati u svojoj maloj kućnoj Crkvi. Nedostaje nam i ona neposrednost znaka mira. Toliko toga nam nedostaje.
Dopustite mi da ovoga tjedna uronim dublje u život sv. Ante kako bismo vidjeli da nije Bog slijedio Antu, već Ante Njega i Njegov nepogrešivi plan. Možda bismo i mi u svojim molitvama i željama trebali s više pouzdanja slijediti Božji Plan, ne namećući mu ni jedno svoje inzistiranje.
Iako je prvotno pripadao redu Augustinaca, onaj najdublji žar vjerničkoga zanosa, u Antinom srcu probudila je franjevačka otvorenost životu, ta snaga potpunoga predanja. Danima je razmišljao o ljepoti žrtve koju su podnijeli Franjevci u Africi. Njegovo srce bilo je puno čežnje za takvim, potpunim i bezrezervnim svjedočenjem za Boga. Odlučio se i sam poći u Afriku i svjedočiti za Krista vlastitim životom. U činu mučeničke smrti vidio je ljepotu, ali Bog je s Antom imao potpuno drugi plan.
Na putu prema Africi, sveti Ante doživljava brodolom i teško bolestan i iscrpljen završava u Italiji. Očito mučenička smrt nije bila najviše što je on mogao dati Bogu, za Boga.
U svakodnevnom životu, počevši od partnerskih, romantičnih odnosa, preko roditeljskih pa sve do prijateljskih, često nailazimo na tu moćnu rečenicu:”Umro bih za tebe.” Tom rečenicom kao da se želi osobi poručiti-nema toga što ne bih dao za tebe, čak bih i umro. Čula sam to nekoliko puta u životu, pročitala bezbroj puta u knjigama, dramskim serijama, filmovima. Pitam se-je li to najviše što se može dati?! Smrt. Gle, smrt kao ideal ljubavi, najviša skalina na skalinadi predanja? Ma jeste li sigurni, dragi moji? To razmetanje smrću koja je jedina naša izvjesnost potpuno je promašeno.
Smrt je apstraktna imenica, dvostruka. Ukoliko govorimo o fizičkoj smrti, suludo se njome razbacivati jer nismo joj gospodari i ona je naša jedina izvjesnost. Kad se čovjek rodi, malo o njemu znamo. Nemamo pojma u kakvu će osobu izrasti, koji su mu talenti i čime će se baviti, ali jedno znamo. To novorođeno dijete jednom će umrijeti. Prepisati se iz ovoga svijeta u vječnost.
S druge strane imamo i duhovnu smrt, ona je pak potpuno neizvjesna i njoj se čovjek odlučno može suprostaviti.
Umrijeti za nekoga nije najviši ideal ljubavi. Najviši ideal ljubavi je ŽIVJETI za nekoga. Istinski živjeti.
Smrt je trenutačna, a življenje traži našu ustrajnost. Parafrazirat ću sv. Ivana Pavla II i reći kako je uistinu lako biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Važno je biti dosljedan cijeli život.
Živjeti za nekoga znači bezbroj puta se dobrovoljno umanjiti. Istrpiti pokoju grubu riječ i nepravdu. Kroz omekšivač srca provući nečiju tešku narav i neljupke osobine. Dezinficirati Ljubavlju nesavršenosti onoga do nas. Supružnika, roditelja, brata, sestre, sina, kćeri, prijatelja. Živjeti za nekoga znači bezbroj puta otkinuti od osobnih užitaka kako bi i taj netko tvoj rastao. Živjeti za nekoga znači biti potpuno spreman graditi iznova, ma koliko god puta naši podvizi padali u blato.
Živjeti za nekoga je stoput teže, nego umrijeti za nekoga. Vjerujte mi.
Sveti Ante je silno htio mučenički umrijeti. Odazvati se sestrici smrti (tako joj tepa sv. Frane) i poći svome Gospodinu. Htio se osloboditi svega suvišnoga pa i sebe samoga kako bi srastao sa svojim Bogom. Bog je htio njegovo življenje. Mrtvljenje. Njegovu poniznost i predanje u svakodnevnom životnom hodu. Bog je htio da Ante ovozemnim hodom sraste s Njim za vječnost. Sveti Ante je bio pozvan na dublju i veću žrtvu od mučeničke smrti. On je svoj poziv zagrlio i završeno tu Božju milost uobličio u jedan život vrijedan divljenja. Slavljenja. Život koji nas i danas okuplja u molitvi, u vjeri. Život kakav bi se isplatilo živjeti.
Dragi moji, svijetom se i danas prolijeva krv mučenika koji na najbrutalnije načine bivaju iskušavani, ali neumorno svjedoče za Krista. Svako vrijeme je dalo svoje mučenike. Velika je to žrtva. Prihvatimo da nismo svi pozvani na takvu žrtvu. Prihvatimo da nećemo svi biti u prilici svoj respirator prepustiti drugoj osobi i potom umrijeti, poput onoga talijanskoga svećenika. Naučimo da je istinsko življenje poziv koji nam je upućen, bez obzira u kakvim ćemo okolnostima morati svjedočiti svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Živimo jednu tešku stvarnost i čovjek je pred strahom od smrti potpuno slomljen i ranjen. Paraliziran. Ne bismo se trebali bojati smrti koja ionako svakoga od nas čeka, već bismo se trebali bojati neživljenoga života.
Ta smrt koje se tako bojimo, prema nama hodi još od našega iskona. Iako joj ne znamo ni dana ni sata, svakim smo joj trenutkom sve bliži. A život? Koliko nas je strah od smrti, udaljio od života? Udaljio od punine? Jesmo li doista spremni umrijeti prije nego smo počeli živjeti?
Isus je prvo živio za nas, ovdje, među nama. Potom je umro za nas da bi iznova mogli svi mi, zajedno s Njime, živjeti.
Po uzoru na našega Boga, naučimo istinski živjeti jedni za druge da bismo, u trenutku naše tjelesne smrti, iznova urasli u Život. U vječni Život.
(Piše: Anita Plazibat)