Papa Lav XIV. proglasio Franjevačku jubilarnu godinu

Ispis

S radošću objavljujemo proglašenje Dekreta o uspostavljanju posebne Jubilarne godine u spomen na osamstotu obljetnicu preminuća sv. Franje Asiškog. Papa Lav XIV. odredio je da se od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027. slavi Godina sv. Franje, tijekom koje su svi kršćani pozvani slijediti primjer sveca iz Asiza, postajući uzori svetosti života i stalni svjedoci mira. Apostolska pokorničarna daje potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima onima koji pobožno sudjeluju u ovom izvanrednom jubileju, koji predstavlja idealan nastavak Redovnog jubileja 2025. 

Ova jubilarna godina posebno je upućena članovima franjevačkih obitelji prvog, drugog i trećeg redovničkog i svjetovnog reda, kao i institutima posvećenog života, družbama apostolskog života i udrugama koje poštuju Pravilo sv. Franje ili su nadahnute njegovom duhovnošću.

Međutim, milost ove posebne godine proteže se i na sve vjernike bez razlike koji, duhom oslobođenim od grijeha, posjećuju u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili mjesto bogoslužja posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta. Starije osobe, bolesne i one koje iz ozbiljnih razloga ne mogu napustiti dom također će moći dobiti potpuni oprost duhovnim pridruživanjem jubilarnim slavljima i prinošenjem svojih molitvi, boli ili patnji Bogu. 

Pozivamo sve vjernike da aktivno sudjeluju u ovom iznimnom Jubileju. Neka sjajni primjer svetog Franje, koji je znao postati siromašan i ponizan kako bi bio pravi alter Christus na zemlji, nadahne naša srca da živimo s autentičnom kršćanskom ljubavlju prema bližnjemu i s iskrenom čežnjom za mirom među narodima. Slijedeći stope Siromaška iz Asiza, preobrazimo nadu koja nas je učinila hodočasnicima tijekom Svete godine u žar djelotvorne ljubavi. Neka ova Godina sv. Franje bude za svakoga od nas providonosna prilika za posvećenje i evanđeosko svjedočanstvo u suvremenom svijetu, na slavu Božju i dobro cijele Crkve. 

Na ovoj poveznici pročitajte dekret na talijasnkom jeziku: Decreto_Giubileo_Francescono-IT

 

Uvjeti za primanje oprosta (za sebe ili za pokojnika):

  • Ispovijediti se kako bismo bili u Božjoj milosti (osam dana prije ili nakon hodočašća); 
  • Sudjelovati na misi i pričestiti se; 
  • Hodočastiti u bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili mjesto bogoslužja posvećeno sv. Franji bilo gdje u svijetu, gdje se obnavlja ispovijedanje vjere izgovaranjem Vjerovanja, kako bi se ponovno potvrdio kršćanski identitet;
  • Izmoliti Očenaš, kojim se potvrđuje dostojanstvo djece Božje primljeno u krštenju;
  • Izmoliti molitve na nakanu Svetoga Oca za ponovno potvrđivanje pripadnosti Crkvi, čiji je temelj i vidljivo središte jedinstva Rimski prvosvećenik.

 

Preneseno sa:

https://ofm-sv-jeronim.hr/papa-lav-xiv-proglasio-franjevacku-jubilarnu-godinu/ 

Krštenje Isusovo (A)

Ispis

piše: fra Ante Mrvelj

Mi smo danas s odraslim Isusom na obali rijeke Jordana. Isus je ostavio Betlehem, Nazaret, Sikem i došao na obalu rijeke Joradana primiti krštenje od svoga preteče Ivana Krstitelja. Mnogi Židovi su bili već kršteni od Ivana u rijeci Jordanu. Za njih  je to bio znak pokore, obraćenja, posvećenja. A za Isusa? Njemu krštenje nije trebalo, jer je – Bog! Sam Krstitelj se čudi Isusu da traži od njega krštenje! Zato mu Ivan govori: „Ti trebaš mene krstiti“ (usp. Mt 3, 14)! No, Isus je odlučan u svojoj nakani i uz riječi: „Pusti sada“ (r. 15), biva kršten od Ivana.

Zašto se je Isus krstio zajedno s grješnicima? Bila je to tajna za Ivana Krstitelja, za prvu Crkvu i za nas danas! Odgovor na ovo pitanje nemamo u sv. Pismu! Dok su svi ostali dolazili na rijeku Jordan da ih  jordanska voda opere od grijeha i posveti, Isus je došao na rijeku Jordan da svojim krštenjem posveti jordansku vodu, a time i sve vode kojima će biti kršteni milijuni ljudi! Isus će kasnije ustanoviti svoje sakramente pa i sakramenat krštenja koji će biti sakramenat preporođenja! Krštenjem u rijeci Jordanu Isus je „pokazao“ što je nama činiti!

Krštenje koje je Isus primio je povijesni događaj, jer se je dogodilo za vrijeme cara Tiberija, 15. god. njegova vladanja! Sva četvorica evanđelista pišu o Isusovom krštenju! Evanđelist Ivan govori o svjedočenju Ivana Krstitelja da je vidio silazak Duha Svetoga nad Isusa (Iv 1,31-34). Evanđelisti Marko i Luka pišu da se je Isus krstio (Mk 1,9) kad se je krstio i sav narod (Lk 3,21). Evanđelist Matej piše najopširnije o Isusovom krštenju kao i o poteškoći shvaćanja zašto se je Isus krstio (Mt 3,13-17)?

Evanđelisti spominju mjesto gdje je Ivan Krstitelj krštavao! Bilo je to isto mjesto na rijeci Jordan gdje je Mojsijev sluga Jošua uveo židovski narod u Obećanju zemlju nakon izlaska iz Egipta! Znak je to da je s Ivanom i Isusom započelo nastajanje novoga Božjega naroda, kršćanskoga naroda! Mjesto Ivanova krštenja ima važno simboličko značenje! Ivan bi imao više uspjeha da je išao od mjesta do mjesta i krštavao one koji su krštenje tražili! Ali, dolazeći k Ivanu na rijeci Jordan ljudi su se morali pokrenuti, zaputiti prema – novom! To novo je započeo Ivan svojim krštenjem, a Isus nastavio svojim.

Tako se mi danas susrećemo s dva načina krštenja! Krštenje koje je Isus primio i krštenje koje je Isus ustanovio! Prvo je krštenje „po Ivanu“, ili krštenje vodom! Drugo je  „po Isusu“, krštenje vodom i Duhom Svetim! Evanđelist Luka nadodaje: „I ognjem“ (3,16)! Za vrijeme Isusova krštenja začuo se je Očev glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina“ (Mt 3,17). Ovaj glas je objavio tko je Isus, i svjedoči da se je i Otac pridružio Sinovljevu početku! Bilo je to prvo samoobjavljivanje Presvetoga Trojstva, jer je u isto vrijeme Duh Sveti lebdio nad Isusom u liku goluba (r. 16)!

Upitat ćemo se danas na blagdan Isusova krštenja o svome krštenju! Što znamo o sakramentu koji je označio početak našega kršćanskoga života po kojemu smo postali „drugi Krist“, postali kršćani? Sakramenat krštenja je sakramenat preporođenja! Čovjek se rodi kao stvor Božji koji se zove ljudsko biće! Ali, postati sin, kćer, dijete Božje, nije se dovoljno roditi nego i preporoditi! Preporođenje se događa u sakramentu krštenja polijevanjem vodom i mazanjem sv. uljem!

Sakramenat krštenja nije završni čin nečega, nego je otvaranje procesa koji traje kroz cijeli život krštenika! Taj proces se satoji u prakticiranju vjere, rasta u vjeri, postajanjem „autorom“ svoje vjere! Bez ovoga rečenoga krštenik bi s vremenom duhovno „zakržljao“! Danas ima puno krštenika, ali malo praktičnih vjernika! Krštenje za krštenika treba biti sreća, jer je krštenjem postao dijete Božja! Ali i obveza, jer ga krštenje obvezuje svakodnevnim obraćanjem k Ocu čije je dijete krštenjem postao!

 

Više članaka ...