Orahovo drvo - 6.list

KORIZMENA UPUTNICA 

Napisat ću danas nešto posve osobno. Jedino govoreći u prvom licu, onako iz srca, možemo poslužiti drugima. Kao opomena. Inspiracija. Ili tek običan podsjetnik.

Općenita razmatranja koja nisu proživljena puko su teoretiziranje i teško mogu pronaći svoj put do srca drugih ljudi, a sve što pišemo trebalo bi pronaći svoj put. Makar to bio neutaban put koji vodi do tek jednoga srca.

Dugo sam predbacivala sama sebi što ne radim prebitan posao. Provodeći dane, mjesece pa i godine na dječjoj onkologiji, a kasnije i onkologiji, predbacivala sam sebi zašto nisam život posvetila otkrivanju lijeka od raka. Zašto nisam odabrala neki humaniji poziv poput liječničkoga kako bih bila bliže onima najpotrebitijima?! U najtežim trenucima znala sam i Bogu predbacivati što mi nije dao genijalan um kojim bih otkrila lijek protiv raka i sve te male i velike ćelave glavice izliječila. Kakve li su to samo zablude bile?! Kakva suludost?!

Teško je gledati osobu koju voliš kako pati. Osobito ako je riječ o djetetu. Teško je gledati djecu koja umiru. Teško je sebi priznati da ti nemaš u svojim rukama vlasništvo nad životom i smrću. Da, napisat ću to kratko i jasno: Teško je priznati sebi da nisi Bog. 

Tražeći sulude, gore navedene stvari od Boga, poput genijalnoga uma koji bi smislio lijek za liječenje svih, mi zapravo tražimo ključ života i smrti. Mi tražimo zamjenu uloga, trampu s Bogom. Mi želimo biti Bog osobno. Kako samo naivno!

U toj suludoj želji da preuzmemo Božji posao, nerijetko propustimo napraviti ono što je u našoj ljudskoj moći. Neko vrijeme mi je trebalo da shvatim da ne mogu izliječiti čitav svijet, ali da puno toga ipak mogu. Mogu dati svoj maksimum da onima koje istinski volim, ali i svima u potrebi, budem raspoloživa. Da ih držim za ruku dok povraćaju, da kuham pileću juhu za okrjepu i tražim načine da ih nasmijem kad im nije do smijeha. Shvatila sam kako je naša velika moć u malim gestama ljubavi i dobrote. U molitvama upućenim na pravu adresu. U preuzimanju dijela tereta na svoja leđa.

Bog jako dobro zna čime raspolažemo i On neće prijeko pogledati na našu nemoć, ali će sasvim sigurno ostati rastužen našom nespremnošću da pomognemo, da damo najbolje od sebe.

Korizmeno je vrijeme i odričemo se uistinu koječega. Najveće čega se možemo odreći smo mi sami. Odreći se sebe kako bi svoje vrijeme, talente, znanje i trud podredio drugome, onome u potrebi, e, to je nešto. A to je najteže odricanje, zar ne?! Izaći iz svoje udobne zone komfora kako bi drugome olakšao. E, to je korizma. To je korizma koju je tako teško živjeti, a koja bi trebala biti prisutna u svakom našem danu.

Svijet je prepun ljudi u potrebi. Često se oglušimo i na vapaje iz neposredne blizine. Tužno, ali je tako.

Puno toga u životu ne znam. Jednostavno nisam spoznala ni iskusila, ali jedno znam: U svakoj osobi potrebnoj moje pomoći, ja sam susretala Isusa Krista. U svakoj odbačenoj, iznemogloj osobi potrebnoj moje ljubavi i blizine, ja susrećem živoga Boga. To su najmilosniji susreti u mom životu. Tu i moje sitno postaje bitno.

I misao za kraj: Ako se odreknete čokolade, ništa nećete dobiti zauzvrat. Ako se odreknete sebe samih, zauzvrat ćete dobiti bolje sebe. Ma kako to paradoksalno zvučalo.

(Anita Plazibat)