S.B. fra Ivan Peran - život

on Posted in fra Ivo Peran.

FRA IVO PERAN – ŽIVOTNA PRIČA 

 

Ova životna priča ispričana je u prvom licu, kroz brojne osobne bilješke koje je iza sebe ostavio sluga Božji fra Ivan Peran, ali i kroz intervjue koje je davao za novine. Pokušali smo ih svrstati po kronološkom slijedu, kako je tekao njegov život. Na nekim mjestima se rečenice ponavljaju, ali smo ih ostavili radi cjelokupnog doživljaja osobe fra Ivana Perana. Životopis je podijeljen u tri dijela: u prvom dijelu govori o svom djetinjstvu, školovanju, robijanju i životu nakon robije; u drugom govori o glazbi; u trećem o Košljunu, na kojem je proveo najveći dio svog redovničkog života – kao magister novaka i vodič turistima.

 

 

Vidite, ja sam rođen 1920. u Kaštelima, kraj Splita. Majka mi je pripovijedala da sam se rodio u sat iza polnoći po sv. Ivanu. Kršten sam po djedu: Srećko – Felicij (Filicijo), i to valjda nije uzalud; toliko puta sam iskusio, pa čak rekao i na šalterima, kad već „nije imalo smisla čekati, jer je sve popunjeno.“ 

Blagdan svetoga Felicija ili Filicija slavi se 30. kolovoza. Ovaj dan je bio nešto sasvim osebujno: bez buke, bez pazara. Kao dan osobite crkvenosti, povučenosti, duhovnosti. U glavnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, pobočni oltar sa sjeverne strane, posvećen je svetom Feliciju. Na oltaru je lijepo izrađena raka, u kojoj su relikvije Svečeve. I kao najmanja dječica,  znali smo da je sv. Felicijo rimski vojnik, mučen za cara Dioklecijana; da je darovan i donesen lađom preko Jadrana u Kaštel Stari. Uz to, kad bi se raka otvorila, uspinjali bi se uz oltar i pomnjivo jedan drugome pokazivali sve ono što je bilo u vezi sa Svecem, njegovim mučeništvom ili je bilo na lađi koja je dovezla njegove relikvije – kosti. Tu je bila kaciga, mač, dio odijela, pa svjetiljka što je bila na lađi, i još toliko toga smo mi otkrivali. Ono što bi svećenici propovijedali o sv. Feliciju, a možda još  više što su nam stariji znali pripovijedati, pa ovo što bi sami iznalazili u tajnama Svečeve rake, u nama bi izgradilo čitavu riznicu predstava o Svecu, ali i poštovanja i pobožnosti koja bi nas ispunjala ponosom na Sveca, koji je neprestano živ među nama kao naš osobiti zaštitnik i zagovornik, kakva nemaju ostala kaštelanska sela. Tog dana kao da je nad mjestom lebdjelo neko mistično ozračje, a sve mještane, pa i nas najmanje ispunjala neka duhovna dimenzija. Tome je doprinosilo i čestitanje 'krsnice' – predivni izraz za imendan, - jer je mnogo muških i ženskih nosilo Svečevo ime: Filicijo, Srećko, Srećka, pa i Feliks, Felice.

Sjećam se da je moja prva posebna pobožnost bila Presvetom Srcu Isusovu: ZLATNA KRUNICA! Molio sam je kao prvaš! Svaki dan na POKLONU iza objeda.

U pameti mi je i ljetni sv. Ivan 'Svitnjak'. Osim što su se uoči blagdana palili kresovi koje smo preskakali, na sam blagdan, iza svete mise se odlazilo na 'Brce' gdje se nazdravljalo crkvenim vinom. Za djecu je bila posebna ponuda s razvodnjenim vinom. Sjećam se i svog puta na Radošić na dan sv. Ivana 'Svitnjaka' (24.6.), a moralo je biti negdje oko 1931. Otac išao, (kao gost Rajčića), ja ostao, i pješice s + Marijojom Šimakovom, koja je jahala na magarčiću. S njom bješe ili sinčić ili kćerkica, ne sjećam se točno. Sjećam se 'čudesnog' hodanja po komadićima stakla – bos sam hodao baš pred vrhom kozjačke kose – Malačka se zove, a ništa mi se ne dogodi. Kad sam ocu pričao na Radošiću kao neki čudesniji događaj, ljutio se, - sjećam se, i zabranjivao pripovijedati.

Kad govorim o blagdanima, Božića se sjećam po ranoj sv. Misi, jer tada u selu još nije bilo polnoćke. Kao dijete u Kaštelima, sjećam se da bi počimali pjevati po kućama božićne pjesmice već na sv. Katu, dakle mjesec dana pred Božić! – Kad bi išli na ranu misu, majka bi me poučila da iza propovijedi rečem: IVAN! Tada nisam znao što bi to trebalo značiti, ali se sjećam da bi na koncu čitava crkva odgovarala glasno: „IVAN“… Sad otkrivam da je to odgovor na Božićnu čestitku župnikovu; zaželi svima SRETAN BOŽIĆ, a čitava crkva odgovori: „I vam!“ – tj. „i vama!“ 

Svih Svetih se spominjem po čestitanju susjedima i znancima. To se zvalo 'krkelezat': „Ja sam mali rebac, doša san van krkelezat; kokod smokvu, kokod grozdić, na dobro van doša prvi Božić.“ 

Svoju tajanstvenost je imao i Sveti Tjedan zbog 'barabana' – udaranje štapom po klupama, dok su imućniji imali 'čvrčejike' – čegrtaljke.

Sjećam se jednog Birnja ili Ruzarice, ne znam pravo, kad sam s roditeljima obilazio stolove na kojima si mogao naći sve: od šljiva do sveg pribora za pranje rublja, za kuhinju, konobu, vinograd i kovačnicu. Dakako, prodavala se i marva. Ništa nisam kupio, jer sam na slijedećoj baraci ili stolu očekivao naći nešto ljepše, zanimljivije, a možda i jeftinije. 

Sjetio sam se naših krunica u maloj, zadimljenoj kuhinjici za vrijeme rata, -- kad je među Zdrave Marije upadala i mačka, i kunić i “pazi da ne zagori!”… i čitav život i avion – fantom su ga zvali; koji nas je zimskih večeri tjerao iz kuće… Sve je u mirisu – ozračju – raspoloženju RUŽA Ružarija. To je doista prisni oficij obitelji – nenadomjestiv!

Majka mi je pričala da je malo falilo da kao malen umrem. Bio me uhvatio kukurikavac (kašalj) i bojali su se da će me zadušiti. 

Još nisam dopunio sedam godina, jer sam od šest išao u školu, a to je bilo u prvom razredu osnovne, već sam bio svezan žicom, i strašili me zatvorom. Među selima se tukosmo kamenjem, kod nas kažu 'škaljati se', a ja i moj rođak, sad već pokojni Srećko Grozdanić, bili smo vođe. Netko je vidio, javio u školu, - i učitelj svezao… 

Tamo negdje oko 1927-8. – Svakako prije 6.januarske diktature 1929.,  isticao sam se kao veoma vješt u vježbama Hrvatskog sokola. Znadem da su me jednom mornari iz Divulja nakon 'sleta' obasuli voćem, bombonima, čokoladama, da nisam sve mogao ni nositi… - i 29.-e je 'Hrvatski sokol' ukinut. 

U našem dječjem nogometnom klubu sam bio blagajnik, i držao oštre govore što se ne plaća članarina. Najradije sam ponavljao: „to je sramota!“ – jer sam to čuo od narodnih zastupnika koji su kod nas svraćali, jer smo se uvijek kao Hrvati isticali, i skoro radi toga i stradali sa strane 'Orjune'.

Jednom sam išao u kuću jednog ministranta (Mile) nakon mise, da bi se naučio 'otpivati' – služiti – ministrirati. Njegov otac je odmahnuo rukom: „Ništa od toga.“ Valjda zato jer smo imali trgovinu pa spadali u viši sloj? Ne znam.

Kad bi don Lubin (svećenik) imao sv. Misu za naše pokojne, majka bi ga pozvala na kafu. To mi se sviđalo. Zašto? Ne znam, ali se ponešto sjećam, a majka mi je još više kazivala kako sam govorio: „Ja ću biti Lubin.“ To je tek tako bilo rečeno. Mi nikoga nikad nismo imali u tim redovima. Nikakve svećeničke tradicije u mojoj obitelji staroj 300 godina. Štoviše, kad sam kao dečkić o pokladama išao na ples, već sam odredio s kime ću se ženiti. 

Mi smo imali neku trgovinicu i otac je imao sa mnom plan da bih išao u trgovačku školu, da bih naslijedio tu njegovu trgovinu. Međutim, što se dogodilo? Nogomet je glavni krivac što sam postao svećenik. Kao dječak nikad nisam razmišljao o zvanju svećenika, pogotovo ne o redovništvu, o franjevcima. Zanimao me je jedino nogomet. Kad sam kao jedanaestogodišnjak trebao nastaviti školovanje u gimnaziji, kako bih kasnije naslijedio očevu trgovinu u Kaštel Starome, počeo sam se družiti s dječakom koji je pohađao franjevački konvikt na Badiji, na otoku Korčuli. To je bio brat onog ministranta Mile. Njegova priča o tamošnjim događajima u kojima je velik dio vremena bio posvećen nogometu toliko me zagrijala, da sam se odlučio osobno uvjeriti u to. Otac,  naravno, nije bio previše oduševljen, ali se nije ni protivio. Majka isto tako. Nisu željeli utjecati na moju budućnost.  Pustio me da o svom budućem zanimanju odluku donesem sam. Bio sam uporan. Moji su imali poznanstva s dominikancima u Bolu na otoku Braču, ali moj odlazak u taj samostan nije bio moguć budući da su pravila dominikanskog reda zabranjivala primanje jedinaca, a ja sam uz tri sestre bio jedini sin u roditelja. Na moje uporno traženje stupili su u kontakt s franjevcima u samostanu sv. Ante u Splitu. Župnik tadašnji, don Đani savjetuje: pišite molbu na Poljud, i ne spominjite da je jedinac; škola već počima, i oni neće imati vremena interesirati se, - reče. I bilo je tako. Odgovor: PRIMLJEN, - br. 72. Majka i njezina nerazdruživa prijateljica Djeva Ceresatti crvenim koncem  na sve moje rublje stavljaju broj 72. Ja se sjećam kakvim veseljem to bješe , - jer sam ja bio zadovoljan. 

Tada mi je bilo 11 godina i bilo je to, kao što kaže Jeremija, pravo Gospodinovo zavođenje. Na svoju veliku radost primljen sam u prvi razred tamošnje gimnazije. Na samostanski život navikao sam se vrlo brzo. Za svojih 50 godina mogu ponoviti prorokove riječi: „Gospodine, zaveo si me i dao sam se zavesti.“ I danas sam sretan što si me zaveo.

I tako je to počelo. Išao sam na Badiju ne da budem franjevac, nego da budem sportaš. Na Badiji su bili 'kandidati' i 'extermisti'. Mogli su se i vanjštinom raspoznati: kandidati su se uvijek na 'nularicu' šišali. Za njih je već Provincija imala neke obaveze, zato su plaćali manju mjesečinu. Postupno sam upoznavao taj život i malo tko je vjerovao da ću biti franjevac poznavajući moju živu narav. U trećem razredu, o Božiću, došao je pok. o. B. Sokol, muzičar, i uzeo me u svirače klavira i harmonija. Dotad sam jedino svirao 'brač' u tamburaškom zboru. I to sam 'platio' već slijedećih praznika u Kaštelima. Kako sam nešto napredovao, za vrijeme vježbe u crkvi pokušao sam i 'carevku'. Odgovarao sam na žandarmeriji, jer je to neprijateljski. Čuli i prijavili. Sjećam se da je majka bila vesela, jer „znači da se razumije što sviraš“, reče.

A i na Badiji sam bio svezan žicom… Za vrijeme praznog sata ostao sam igrati nogomet. Direktor je bio strašan: pok. A. Matijević. Sva sreća da je jednom kolegi pala glupost na pamet: kad je direktor upitao: Što bi s njime?, ovaj, - a to je sad padre Pavelin, kaže: Ja bi ga svezao. Idi, i odmah to učini. I ostao sam čitav dan svezan, - a da ne, sva prilika, da bi me otprašio iz Zavoda.

A kad bi došao preko velikih praznika kući, žene bi odmahivale rukom: „Prije ću ja biti švora nego on fratar.“ Preko školskih praznika bi me otac poslao naručiti poštogod za trgovinicu. Oni bi to isporučili na brod, a ja – do odlaska broda - na Hajdukovo igralište: trening… 

Na Badiji sam se i krizmao s onima koji nisu bili krizmani. To je bilo o proslavi 700. god. sv. Antuna, a slavio se i sv. Križ badijski 1932. Kum mi je bio kućni majstor, Frano Barbir.

Sjetim se svog djetinjstva s Badije, o čem često fra Sebo pripovijeda: Bolilo me uho, veli: položio me s nekim kapljicama: miruj, dok se vratim za trenutak. Došao međutim drugi posao, on se zadržao, i nakon dugo vremena, našao me u istom položaju.

Prvi Božić u Dbk-u, bio je 'gaćarski'; mi još nismo bili obučeni u habit. Bilo je to 1935. Moji kolege su bili u kažotima – velika soba u dijelu do zidina gradskih, s prozorom na mali klaustar, - a podijeljena na 'sobe' s bijelim zastorima. Par nas gaćara imađosmo vlastite sobe u 'malom sjemeništu'. Svi kolege, posebno 'kažotari' – držali su skupa. Ja sam bio zaseban. Ne znam ni danas, zašto? Znam da mi je posebnu sklonost iskazivao pok. fra Denis Juričev, klerik – osmaš. Nekad kasnije sam ga pitao: Zašto ta naša blizina u ono doba 'gaćarstva'? Jer su svi bili uvjereni, da ćeš ti izići, - pa sam te htio zadržati, - reče.

Sv. Bartolomej, - dan mojega oblačenja. Na jučerašnji dan: OTAJSTVA 7 RADOSTI – nekad, krenuli s Badije s duhovnih vježbi na Košljun za oblačenje. Duhovne vježbe nam držao o. Dane Zec, a tih je dana tu bio i engleski kralj Eduard, koji se radije priklonio ženi nego kraljevskom prijestolju! To bješe 1936. Od tud smo slijedećih dana putovali za Košljun: oblačenje i novicijat.

Prije oblačenja naša trgovina je zatvorena: agrarna reforma – stečaj… Roditelji nisu mogli plaćati… Za 'uspomenu' na neplaćanje, dobio sam stari plašt, a svi moji kolege novi. To mi je rečeno.

Bogosloviju smo proslijedili 1940. - 41. u nadbiskupijskoj bogosloviji u Splitu. Rat je doveo u Split Talijane i, jer ne htjedosmo prihvatiti studij kako su oni željeli i htjeli, ja i moji kolege smo protjerani s 'njihova' područja, s time da se nikad više ne smijemo vratiti! Proslijedili smo studij bogoslovije u Dubrovniku, Mala Braća. Tu smo ostali do svećeničkog ređenja pred Gospinim oltarom 8. kolovoza 1943. – osma Nedjelja po Duhovima.  Trebali smo ići u Mostar na ređenje, ali je biskup Čule rekao: „Bolje da strada jedan biskup, nego toliko mladih svećenika.“ I došao je u Dubrovnik. Ovo nikad ne zaboravih!

Ovo razdoblje od jeseni 1941. pa do kolovoza 1943. mi je ostalo posebno upečatljivo i zbog naše zrelije dobi i zbog događanja na svjetskom planu – 2. svjetski rat, - na planu naše Nezavisne Hrvatske Države, na planu raskomadane naše Provincije, a i zbog prilika u Dubrovniku, pa i u našem samostanu Male Braće, i školi – teologiji u samostanu.

Sred noći uzbuna u samostanu. Od vrata do vrata vijest: racija. Talijanska vojska ušla u samostan, sve pregledavaju: sobe, hodnike, kapelicu, crkvu: štoviše, u koru iza oltara pomakli veliki čitaonik i kopali krampovima. Isto tako u klaustru kopali po zidovima. Traže oružje… Trajalo je sve do jutra. Dakako, nisu našli ništa. Bilo je to za vrijeme NDH. Neprijatelji Države i Crkve su dojavili da se u samostanu krije oružje… 

U ratnim prilikama – neprilikama, snalazimo se kako možemo i znamo: oskudna prehrana, ali ipak zadovoljni kad vidimo kako i koliko drugi trpe i podnose. Krumpir i repa – sretni da smo dobili. Nekad bi se i bunili… O. Blažić nas postavi dijeliti sirotinji, a kad bi se oni pograbili i počeli kupiti ono što padne na tlo, mi bismo se umirili… Rektor o. Petar Vlašić bi znao dobiti ne znamo od kuda kakve sitne stvarčice  za hranu i pozivao nas je na 'domjenak'. Tad smo prvi put čuli tu riječ. U to vrijeme pojavio se i paratifus. Kad izlazismo na sprovod ili na šetnju, bježali su od nas: „Ovo su oni tifusari…“

A kad sam završio i postao svećenik, to je bilo ratne godine 1943., onda je majka bila najsretnija. 

Mladu misu sam nakon studija u Dubrovniku i Splitu služio 1943. Bila je okupacija talijanska, i ja sam kradomice uspio doći iz Dubrovnika. Talijani nisu dozvoljavali, jer sam bio ‘prognan’ iz Splita; hrvatska vlast u Dubrovniku mi dade propusnicu za Hvar – koji je u Hrvatskoj. “Kad dođeš u Split (prolaz kroz Split), snađi se…” I tako sam izmakao u Kaštela!  

Biranj – 1943. bio je pir moje Mlade Mise… Mater s kojom ženom od rodbine čitavu noć spremala, jer se sigurno moglo doznati tek dan prije – okupacija talijanska… Dakako, više puta sam se sjetio ovog datuma, svoje PRVE MISE 1943. u Kaštel Starom. Svečana – Mlada Misa – koliko se moglo u ratnim danima – pred rakom sv. Filicija… Sjećam se: ljudi su dolazili čestitati; sat prije mise sam se povukao u najgornju sobu i zamolio ukućane da nikog ne puštaju: želio sam biti s Bogom sam… Pir? U gornjoj sobi se stisnusmo 25 – 30 sudionika, najbližih. I danas se pitam da li je moglo i toliko stati? Nakon deset dana, Italija je kapitulirala, a ja ostao u Splitu i Kaštel Starom.

Kod kuće sam susretao Nijemce, Talijane, partizane, četnike, - sve se miješalo, - glava uvijek u torbi. Ja, 23, 24, 25-godišnjak, mlad svećenik, otvoreno sam govorio i propovijedao i napadao krivoboštvo i nepravde s bilo koje strane. Otac me upozorava: zatvorit će te. Svakog dana se čuje i o svećenicima, koji su pozivani po noći 'bolesnicima', - i više se nisu vratili. Vidjeh i ranjenih i strijeljanih, na novskom groblju osjetio zadah – smrad ljudskih lešina u raspadanju, jer su grobovi bili puni, - teško se mogli i zatvoriti.

Iza Mlade Mise na Poljudu: o. Benko vodi zbor; iako se bavim glazbom, nisam se sa zborom ni upoznao, ni s jednom pjevačicom porazgovorio. Načelo mi je bilo: nitko te ne  zove, nije ti dužnost, drži se daleko… Nakon odlaska o. Benka u Blato – mislim, 1944. zbor ostade meni. „Kad se vratim, - reče o. Benko, ja ću nastaviti.“ Nije se vratio. 

Odlazak u vojsku iz Splita preko razorenog Zadra i Rijeke (Trsat) u Ilirsku Bistricu, na Gospu od Zdravlja 1946. Ujutro sam misio na Poljudu, a poljudski ženski zbor bio na sv. Misi i molitvom me ispratio. Bio nas je pun brod, mislim 'Ljubljana'. Na brodu je jedan Imoćanin rastezao harmoniku, nešto s refrenom: „na rastanku“. Sjećam se da su mu plaćali da prestane. 

 

 

 

 ROBIJA

 Sigurno će to izgledati čudno, gotovo nevjerojatno, ali čovjek može biti osuđen i na smrt, a da uopće ne zna zbog čega je osuđen. Upravo tako se dogodilo sa mnom.

Odmah poslije rata, 1946. godine išao sam u vojsku u Ljubljanu, to je bila redovita vojska, a 1947. su me zatvorili u zatvor. Zašto? Najkraće ću vam reći: za ono za što su mene osudili, to nisu napisali u optužnici. A što je u stvari bilo: ja sam bio mladi svećenik i to nikad nisam tajio. Nisam nikakvu propagandu činio, nastojao sam biti dobar vojnik, ali su vojnici, čuvši za moje uvjerenje, počeli ispovijedati svoje vjersko uvjerenje. Za vrijeme vojničkih obroka, ja bih se prekrižio, a nakon nekog vremena to su počeli činiti i ostali vojnici. K tome sam i svojim kolegama, katolicima, ali i ostalima, često govorio o vjeri; kad bi imali neki problem, sami su dolazili k meni, jer sam im očito ulijevao povjerenje. Ja sam uvijek samo jedno govorio: vjera je slobodna po Ustavu. 

Sjećam se da sam, kao svećenik, znao odlučno progovoriti i reći ono s čime se ne slažem, uvijek kada je bilo govora o vjerskim pitanjima. Pokušali su me okriviti za ono o čemu sam u vojsci govorio, a govorio sam o Bogu, o vjeri… Na prigovore, što se tiču mog vjerovanja, jednostavno bih odgovarao da vjera po Ustavu nije zabranjena. Međutim, već nakon 2 – 3 mjeseca od moga dolaska u vojsku u Novo Mesto, situacija se počela mijenjati. Jednoga jutra dok smo svi bili 'u stroju', bio sam javno prozvan. Rekli su da je tu jedan pop Peran koji djeluje negativno i koji svih kvari. 

To je bio početak. Odveli su me u Rogatec, blizu Ljubljane, gdje sam bio u istražnom zatvoru. Tu su me ispitivali: saslušavanje od 15:00 do sat iza polnoći. Savelić (kapetan i ostali), na moje pozivanje na Ustav, - osmjehne se i mahne rukom. I tek tamo sam vidio kako su sve zapisivali: kada sam razgovarao, s kim sam razgovarao, o čemu se govorilo… ali ništa nije bilo zabilježeno što bi moglo poslužiti za  pokretanje procesa. U mojem montiranom procesu (optužen sam da sam htio rušiti državu) pitan sam i o nadbiskupu Stepincu: Što mislim o njemu? On je za mene najuzorniji svećenik, odgovorio sam. To je bilo 1947. Dakako, i to je pridonijelo mojoj 'krivnji'. 

Odveli su nas (bili smo trojica) vlakom u Ljubljanu u Divizijski sud. U kupeu smo bili nas trojica okrivljenika, zajedno s tri vojnika koji su cijelo vrijeme imali prema nama usmjereno oružje. Vlastiti kupe u vlaku, svjetlo u oči u tunelima. Tada sam shvatio da je to ipak nešto ozbiljnije.

U Ljubljani je započelo kratko trodnevno suđenje, a optužba je čak tražila da me se objesi, jer sam preobraćao partijaše! Živo se sjećam tih trenutaka, jer se jednostavno urežu u pamet. Bilo je mučno, te sam u jednom trenutku rekao da više neću odgovarati. Naime, suđenje je bilo tako nevješto i tako naivno namješteno, da je čak usred samoga suđenja, sudac, koji je inače bio major, počeo vikati na svjedoka da laže kada mu ovaj nije odgovarao kako je htio. Tada sam energično nastupio i rekao da više neću odgovarati, kad se ovako sudi. Mogu reći da je bilo kolega koje su stvarno svjedočili protiv mene, makar su mi prije bili prijatelji. Kada je na kraju sve bilo gotovo, pitao sam ih kako su to mogli raditi. Priznali su da im je bilo rečeno da sve bace na onoga popa, jer njemu ionako glava ide, i njemu ne može više ništa naškoditi. Zato su mnogi bacali sve na mene i govorili da sam ja njih zaveo. Ali isto tako moram spomenuti da su me mnogi od tih kolega kasnije pitali za oproštenje za ono što su radili. Međutim, da se kratko vratim na samo suđenje. Nakon tjedan dana dobili smo presudu. Sjećam se da je bila natipkana na 32 stranice. Tu nije bilo nikakva govora ni o Bogu ni o religiji, već je bilo govora o jednoj grupi koja je nastojala srušiti novu državu, a na čelo te grupe sam bio postavljen ja, kao intelektualno najjači u toj grupi u kojoj nas je bilo četvero. Zato je za mene bila predviđena najstroža kazna, a to je bila osuda na smrt.

Kada je pročitana presuda, pitali su me jesam li čuo. Ja sam se kratko pomolio jer sam osjećao da mi glava pada. Nakon toga sam odgovorio da sam razumio. Samo sam po ne znam koji put ponovio da se za sve što je rečeno ne osjećam krivim. Slijedeće je pitanje bilo slažem li se s presudom, dakle s time što sam osuđen na smrt. Rekao sam ne! Kada su me zapitali što mislim o optužnici, odgovorio sam: „Ako je državni tužilac, kapetan, htio pokazati svoju vještinu, onda mu čestitam na umjetnosti. Ako pak svjesno vidi što stoji iza toga, to smatram zločinom.“ Bio sam siguran da ću biti strijeljan, i otvoreno sam govorio ono što mislim. Odbio sam tražiti pomilovanje jer sam bio nevin. Tražim li pomilovanje, nastavili su. Ne, odgovorio sam. Pa što onda tražiš? Novo suđenje! Na moju molbu odgovorili su pozitivno, ali uz uvjet da se najprije žalimo u Beograd. Svi smo morali napisati kratke žalbe. Napisao sam veoma kratku žalbu gdje sam opet ponovio, po ne znam koji put, da se ne osjećam krivim i da tražim novo suđenje. 

Prije nego što ću biti osuđen poručili su mi preko  moje vlastite majke neka ovo napustim – habit - i da ću odmah biti slobodan i imati dobru službu i dobru plaću. A majka, svaka joj čast, rekla je: Ja ga volim vidjeti mrtva, nego da on to učini. Majka je umrla, 95 godina je imala, izdahnula je na mojim rukama sretna i zadovoljna. Čitavo vrijeme robije posjećivale su me razne komisije i pokušavale me uvjeriti da promijenim životni poziv. No, nikada nisam bio čvršći kao tada i nikada nisam osjećao Boga tako blizu. Naprotiv, na određeni sam se način radovao, jer sam osjetio da je moja uloga možda važnija u zatvoru nego na slobodi.

I da se vratim na misao, 23. rujna 1947. sam osuđen na smrt. Nakon 40 dana, točno 30. listopada, došao je odgovor. Znate, svi su se začudili kada su vidjeli odgovor. Gotovo nevjerojatno. Moja smrtna kazna zamijenjena je s 5 godina prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih prava.  Otac i majka su tog dana bili u Ljubljani: otkad dođoše – kad doznaše za moju osudu, već nisu ni odlazili iz Ljubljane! Kad je, dakle, smrtna kazna promijenjena u 5 godina, dragi otac je ovaj dan odmah u sudnici, kad se zagrlismo: on, majka i ja, proglasio OBITELJSKI BLAGDAN.

Velik je to bio dan Božje ljubavi. Istog dana putovasmo iz Ljubljane: Roditelji kući u Kaštela, a ja i moje društvo u Maribor u POPRAVNI DOM. Sjećam se kako mi u vlaku kolege pripovijedahu kako su morali svjedočiti protiv mene i neistinito: „i onako mu ne možete naškoditi, jer mu glava ide, a sebi ćete pomoći“ – govorilo im se sa strane službenih osoba. A major, predsjednik suda – nakon preinake osude – na moj upit: Kako ste onako mogli suditi (mislim na mene), mirno i nasmijano odgovori: „Ta znadeš da to nije bila moja osuda.“ Znao sam da je tako bilo određeno. Hvala Bogu na svemu! Za mene je taj dan OBAVEZA bolje živjeti i svetijim životom popraviti dotadašnji život.

Zatvor je bio doista težak, osobito za svećenike jer smo bili izolirani, a sreo sam ih u Ljubljani oko 150. Uz to bilo je i mučenja glađu i žeđu, najrazličitijih ponižavanja, pa onda ispitivanja do iscrpljenja… Osjetio sam u zatvoru što je to žeđ, kad nam sred geta po 48 sati ne bi davali vode, a čuli smo kako slavina svom snagom pjeva! 

Otezali su davati nam pakete, pa bi se znala dragocjena hrana i kvariti. Sjećam se kad sam jeo zelenu – plisnavu kokoš; - a mislio s kojom ljubavlju je to moja majka spremala i slala mi!

U Ljubljani sam bio sa svećenicima oko 3 godine. Nakon toga je slijedio rad na auto-putu Zagreb – Beograd, zatim odlazak u Beograd i na koncu opet povratak u Ljubljanu. Nekoliko godina nisam vidio zvijezdu… Može li to čovjek vjerovati? 

Novi Beograd, 1949. Dođosmo negdje koncem studenoga. Trebalo je završiti – ispuniti plan što ga ne ispuniše omladina i frontovci kroz ljeto. Bio sam na čelu grupe armirača. Radili smo veoma savjesno. Devetnicu Božićnu sam počeo i pripremajući zvona. Nitko ništa ne sluti, - jedino su vidjeli, kad smo sjekli željezo za nosače, da otpatke marljivo prebirem: udarim da čujem zvuk, i složim na stranu. Na Badnjak, u 11 u noći sam imao misu, - u kutiji kartonskoj od UNRRA. Upravitelj logora je u neposrednoj blizini igrao šah, i uopće ništa nije slutio. U drugoj baraci su se pjevale božićne pjesme i častili se darovima iz paketa, pod luminima od izdubenih jabuka, u kojima je gorjela mast. Oko polnoći sam šetao logorom u svjetlu reflektora, i pojedinim svećenicima podijelio sv. Pričest. 

Trudili smo se koliko je to bilo moguće proslaviti Božić, pa smo tako npr. u Ljubljani radili jaslice od betona i žice, a u Beogradu smo svirali 'Tihu noć' udarajući u cijevi. Ja sam u našem podrumu objesio željeza po notama – 'tubafon', i intonirao „U se vrijeme godišta“… Tajac, a onda pjesma u podrumu peterokatnice. Ništa nije smetao dim od peći, improvizirane od bačve za naftu. Na peći je i slanina cvrčala, i kobasice, a bilo je i orehnjače. Na Božić ujutro, pred odlazak na radilište, na sred logora smo otpjevali „Narodi nam se Kralj nebeski“. Održavali smo čak i duhovne vježbe.

Godinama nisam vidio travu i drveće; - i kad sam došao u Resnik kod Zagreba (vadili i tovarili pijesak za autoput Zagreb – Beograd), sjećam se da sam prve večeri sjedio i gledao nebo i zvijezde i čudio se divoti; sjećam se kako bismo čekajući vagone legli na travu, i doživljavali i otkrivali ljepotu novoga!

Resnik: najprije majka, - u 50. godini, koja iz Dubrave vuče paket za radnika – robijaša, - mene. Dolazi mi nasmijana. Pa fra Jerko – dominikanac, koji mi šalje jabuke; pa kolege ranjeni, što pokušaše bježati, pa padobranci što skaču iz vlaka koji juri, - i toliko, toliko. A najviše što nakon nekoliko godina ugledah zvjezdano nebo. Tek tad osjetim: kako je lijepo! 

Čak ću reći da je prisilni rad bio za mene puno lakši, jer si bio vani, na otvorenom.

Posebno teško vrijeme bio je boravak u samici. To je stvarno teško. Ne osjetiš što je to samica, dok ne moraš nešto reći. Ujutro ti donose (doista takozvani) doručak, koji dobiješ kroz otvor na vratima, u 11:30 ručak, i kasnije večeru. Sve, bez ijedne riječi. Živo se sjećam da sam nakon nekoliko dana provedenih tamo pokušao nešto reći, ali jednostavno nisam mogao. Zato sam sljedećih dana sam sa sobom nešto šaptao, ponekad i pjevuckao, samo zato da bih ipak nešto govorio… Sjetim se svoje majke, koja me pokisla – mokra traži u Ljubljani; pokisao i paket hrane što mi nosi, - ne puštaju je do mene, jer sam bio kažnjen – u bunkeru ispod zemlje – jer nisam htio odati i javiti ono što 'ne znam' – i doista nisam znao…

U zatvoru sam znao klečati na podu puna 4 sata: od 7:00 kad bi počela prva sv. misa, pa do 11:00, kad bi završila osma! Klečao sam nepomično, sklopljenih ruku, ne trepnuvši okom i sabran. Imao sam 28, 29, 30 godina. Nisam osjećao ni da mi je naporno.

Nisam se nikad prestao osjećati svećenikom, pa sam na radnim akcijama ispovijedao, a u zatvorima u Ljubljani i Mariboru potajno misio, pa su me opet imali na zubu. Mi smo jednom prilikom, naime, u ćeliji upriličili pravu misu. Umjesto hostija poslužio nam je beskvasni kruh, a vino smo dobili tako što smo grožđice koje je netko primio u paketu potopili u vodu i pustili da fermentiraju. To se jednostavno ne može opisati… Vani je bila mjesečina pa se tako sjena rešetaka s prozora jasno ocrtavala na stolu koji nam je poslužio umjesto oltara. Tada smo se i pričestili… Sv. Pričest u cigaretnoj kutiji 'Dubrovnik'. Ma tko bi to opisao…

U zatvoru sam doživio što to znači potpuno predanje u Božje ruke, također i nezaboravna duhovna iskustva, kao što su svete mise zajedno s ostalim izoliranim svećenicima. Imali smo prilike svjedočiti kršćansku radost i veselo pouzdanje u Boga. Pjevali smo radeći. To je djelovalo na ljude, tako da se jedan 'partijac' ne samo obratio, nego odlučio studirati teologiju i zarediti se. 

Gledam na to razdoblje, rekao bih da su to bile moje najzrelije godine. Nikada nisam svoje zvanje  cijenio kao tada. I zanimljivo, kada sam bio na prisilnom radu, susretao sam mnoge i oni su znali da nisam ni ubio, niti krao, niti da sam ikakav kriminalac, tako da sam imao neobičnih, reći ću i lijepih iskustava. Ljudi su mi se povjeravali, i to čak toliko da doista mogu reći da su neki promijenili život iz razgovora sa mnom. A ja sam osjetio kako je naša uloga biti odsjev dobrote Božje.

A nije mi krivo što sam to prošao! Mogu reći da ni za čim ne žalim. Ja sigurno ne bih namjerno išao u zatvor, ali kad sam već bio tamo, bio sam sasvim miran. Računao sam, ako Bog hoće da budem tu, eto me tu.To je bila za mene nova Teologija, prava škola života. Bio sam svjestan da mogu izaći ako skinem habit, ali vjerujte, nikad nisam više ljubio svoj svećenički poziv, nisam čvršće vjerovao nego tada… Neki su htjeli skončati svoj život nasilno jer su mnogo trpjeli. A da im nisam pomogao razgovorima možda ne bi promijenili svoju odluku. Sjećam se, jednom sam bio sa zatvorenikom kojeg su strašno mučili, vezivali su mu električne žice oko glave, i bio je spreman izvršiti samoubojstvo, a čekala ga je mlada žena. Dva tjedna mi je trebalo da ga uvjerim kako mora ostati na životu i vratiti se obitelji. Uspio sam, i to je za mene bilo jedno strašno vrijedno iskustvo. Ostali smo u kontaktu.

Misija svećenika i jest da daje pomoć onima kojima je ona najpotrebnija. A teško je i zamisliti mjesto na kojem ima više očajnika nego što je kaznionica.

Kada sam izlazio van iz zatvora, upitao me upravitelj zatvora: „Kamo ćeš sada?“ Odgovorio sam: „Natrag u samostan.“ Nato mi se narugao: „Pa ti ćeš opet doći ovamo!“ A ja sam odgovorio: „Druže upravitelju, ako treba, ja ću ostati i dalje ovdje.“ „Ajde nosi se!“ – odgovorio mi je.

Iz zatvora sam izišao 4. lipnja 1952., a slijedećeg dana služim novu 'Mladu misu' (nakon 'smrti'), opet na oltaru sv. Felicija. Kad sam započeo sv. Misu, bilo je nekoliko žena u crkvi, koje su redovito u obične dane dolazile u crkvu; a kad sam se na kraju sv. Mise okrenuo da blagoslovim narod, crkva je bila puna, skoro kao na prvoj Mladoj Misi! Dok je vlak ujutro rano jurio niz Trećanicu, vidje me jedan moj rođak na prozoru vlaka. Oduševljeno me pozdravi dižući motiku u zrak, i poletje u selo najaviti moj dolazak. Nekoji me vidješe na stanici Kaštel Stari, drugi dok sam silazio sa stanice, i glas se radio – brzinom proširio: Došao je onaj, na smrt osuđen! Nakon sv. Mise čitave povorke su dolazile javiti se i čestitati, da je čak izgledalo 'neprikladno' Narodnoj  vlasti, te sam se za koji dan povukao svojoj braći franjevcima na Poljudu, a kasnije otišao u Dubrovnik, gdje me je odredila na službu Uprava Provincije.

Kad sam pak izišao vani, nakon nekog vremena, onda su mi pisali jer sam trebao dobiti karakteristike kako bih mogao vani putovati, i jednostavno su napisali: nekažnjavan. I od tada mi nikada nitko nije stvarao nikakvih teškoća. Kasnije sam bio profesor i odgojitelj, zatim provincijal i kao takav sam obilazio mjesta gdje naša braća žive. Eto tako, to je moj životni put.

Htio bih istaknuti da mi je u podnošenju životnih tegoba mnogo pomoglo bavljenje sportom, a da sam sve životne teškoće podnio s mirom, ufajući se u Boga. Jedino zašto bih još želio ostati na zemlji jest: da poslužim kao BLAGOVJESNIK, - nosilac radosti, ili posrednik radosti ljudima; da budem nekako Njegov odsjev, Njegove dobrote, ustrpljivosti, razumijevanja, opraštanja, ljubavi bez granica, služenja bez ikakva očekivanja uzvrata; da u meni ljudi osjete Njega blizim, prisutnim, među sobom, među nama.

Ljubite Boga, čeznite za njim i uzdajte se u njega!

Kad bih se rodio još jedan put, kad bih se rodio drugi put, kad bih se rodio treći put, išao bih istim putem kao i dosad, pa makar trebao pretrpjeti što sam dosad pretrpio. Smatram da je najveći poziv koji Bog može dati meni, ne samo kao pojedincu nego i svijetu, svećenički poziv.

Franjevački život nije lagan, zahtijevan je, ali je i vrlo lijep, pun radosti i darivanja. 

Već četrdeset godina stopiram, i naravno da bih mogao ići autobusom, ali ovo je puno zanimljivije. Što je najneobičnije, kad god krenem, uvijek stignem prije od autobusa, a upoznam nove ljude, razgovaramo… Govorim nekoliko jezika, pa nemam problema ni sa strancima. Oni meni skrate put, ja njima vrijeme! Osim hrvatskog i klasičnih jezika koje sam učio u školi (grčki i latinski), učio sam i francuski, a kasnije sam naučio talijanski, njemački, engleski, španjolski, ruski i slovenski. Što ja znam, govorim jezika koliko je potrebno.

Volim ljude, volim život, sport, nogomet osobito, i strogo se držim pravila zdravog života. Osim kad igra Hajduk, tada malo i kasnije odem spavati. Ja sam hajdukovac. Još sam kao dječak išao na treninge u Hajduk.

Čovjeku je važan smiren život, ali i sam se mora za to založiti. Ja sam imao smiren život i kad mi je svašta nedostajalo i kad sam se smrzavao i na prisilnom radu i u vojsci. Pitaju me zašto je tako, a ja kažem: zato što stalno nastojim živjeti Boga.

Pošto sam član Provincije sv. Jeronima koja ima sjedište u Zadru, službovao sam u odgojnim zavodima našeg priobalja: Splitu, Dubrovniku, Zadru, Pazinu i Košljunu, kao profesor na VBŠ u Rijeci. Na Košljunu sam bio magister novaka od 1955. do 1972. Od 1973. do 1982. godine bio sam provincijal u Zadru. Od 1982. opet magister novaka na Košljunu.

 

 

 

 'ŽIVOT JE PJESMA'

 

„Šepot KVETIN (valčik) od Emila Štole… To je valjda najstarije što se s glazbene strane sjećam; plesalo se u babinoj kući na 'Pajićevu moru'. Roditelji bi mene stavili spavati, a oni bi išli na ples; slušao sam kroz tanak zid. Sestre se još nisu rodile. Dakle, imao sam 4 god. najviše i ležao na pola postelje što se otvara.

 

Glazba me je uvijek pratila. Od najranijih godina imao sam prilike drugovati s dobrom glazbom i koralom. Za to je posebno zaslužan o. Bernardin Sokol od kojeg sam primio prvo glazbeno obrazovanje. Taj duh je nesvjesno ušao u moje kompozicije. Susret s Albom Vidakovićem bio je daljnji poticaj za moje stvaralaštvo. 

Klavir i harmonij sam počeo svirati s 12 – 13 godina kao sjemeništarac na Badiji. Na Badiju sam donio malu violinu rođaka Žanića – dvije godine starijeg od mene – sad mostarskog biskupa, - javio sam se svirati: „Za kandidate to nije običaj“ – rekoše, jer je trebalo posebno plaćati učitelja, a ja sam bio franjevački kandidat, pa nije dolazilo u obzir. Sjećam se da sam trpio, gledajući kako na nju sviraju. Kažu da je bila dobra. 

Mnogo nas je započelo svirati, ali nije mnogo ustrajalo. Ja sam ustrajao, mada je mnogo mojih kolega bilo otpalo, a bili su daleko sposobniji od mene.

Nakon male mature na Badiji (1935.), prešao sam na višu gimnaziju u Dubrovnik, u samostan Male Braće. U samostanu sam našao veći broj klerika – franjevaca koji su bili dobri pjevači, a među njima nekoji i svirači. Samostan je tradicionalno bio glazben: u crkvi svečane službe Božje, a u školi i samostanu priredbe bilo školske, bilo uz pojedine svečanosti.

Na jesen 1935. baš pripravljajući se za blagdan sv. o. Franje, sjedoše me za harmonij u sadašnjoj dvorani stare apoteke. Oko mene klerici, a i nekoji kolege – 'gaćari' – tako nas zvaše, jer još nismo bili obučeni u franjevačko odijelo.  U pauzi, eto jednog mladog fratra – svećenika: „Pripremate?“ – „Da.“ „A tko će vam svirati?“… Razmaknu se, da me može vidjeti… „Taj mali?“ „Da! On je đak p. Sokola!“ – „P. Sokola?“

Ta konstatacija: Đak p. Sokola mi je otvorila vrata vježbanju, sviranju, a i silila me dalje ustrajno raditi.

Nakon petog razreda gimnazije obučem franjevačko odijelo i odem na Košljun u novicijat 1936 – 37. Magister je bio o. Kazimir Bučić, kolega p. Sokola, a i sam o. Kazimir je bio glazbenik. Nastavio sam svirati, a i pomagao o. Kazimiru u vježbanju svojih kolega novaka u pjevanju. Svojski se radilo i vježbalo  se koralno pjevanje, ali i dvoglasno pa i troglasno. U crkvi je uvijek bilo dolično pripremljeno.

Opet u Dubrovnik, nastavak gimnazije: šesti – osmi razred. Nastavak glazbenog rada: vježbam glasovir, a sad već i orgulje. Različiti su službeni orguljaši, ali ipak ponajviše sami vježbamo.

Svake nedjelje i blagdana pripremimo koralni introit iz „Liber usualis“; pjevamo mnoge koralne mise i koral uopće, ali i višeglasne skladbe. Mada nas je uvijek bio lijep broj mladih, ipak bi nam se u pojedinim svečanijim prilikama pridružili laici – pjevači iz grada, a u božićno vrijeme i dječji zbor.

Završivši maturu 1940. prijeđemo u teologiju u Split. Stanovali smo na Poljudu, samostan, a pohađali školu u Biskupskom sjemeništu. Škola mi je dobro išla, pa sam se bavio glazbom, vodio zbor i nisam zanemario ni sport, nogomet. Provincijal je bio o. Teofil Velnić, a ujedno nam je bio i magister. Nije imao sluha za pjevanje, ali je imao sluha za naše potrebe, pa i glazbene. Kad je po svojoj dužnosti putovao u Rim, tražio je da mu napišemo što nam treba i  s glazbenog područja, i to je nabavio…

Početak travnja 1941. Split je okupiran i anektiran Italiji. Talijanske vlasti su nam preporučivale dalje u Italiju. Mi se odlučismo za Hrvatsku, u Dubrovnik, teologija u samostanu Male Braće. Rektor je bio o. Petar Vlašić, a profesori naši franjevci.

Crkveni život se odvijao uvijek svečano kao i ranije, a tako i glazba. Pokušao sam i tom prilikom spomenuti o. Kvirinu Orliću svoju želju za studijem violine. „Ratno je vrijeme, trebalo bi plaćati učitelja“, odgovori. Tako je i sad palo u vodu. Klavir, pa i orgulje sam marljivo vježbao, a vježbali smo ne samo za crkvu, nego i za nastupe u raznim prilikama u našoj dvorani u kojoj se sastajahu 'Domagojci' (katoličko društvo mladih) i s kojima smo saobraćali, pa i nastupali. Među ostalim nastupima, davala se i opereta „Tarzicije“. Pratio je gradski orkestar, a ja sam dirigirao. Davali smo nedjeljom popodne: Prvi dio (u katakombama) s voštanicama, jer je električna struja puštana tek u pet sati, a drugi dio pod električnom rasvjetom! Tome sam se prilagodio u vježbanju na orguljama: jedan kolega mi je pretiskao mijeh na orguljama, a ja bi ograničenim registrima vježbao. Ipak je išlo.

Preko školskih praznika odosmo na Badiju. Praznike sam koristio i za učenje jezika: talijanski i njemački. To mi je trebalo i radi glazbe. U gimnaziji sam od živih jezika učio samo francuski.

Na Badiji smo ribarili parangalom uz asistenciju o. Bernardina Sokola. Ja sam koristio prisutnost o. Sokola za glazbeni studij: početke harmonizacije i kontrapunkta. Dakako, to je bilo samo u glavnim crtama, a sam sam nastavio raditi kad se vratismo u Dubrovnik.

Rat je i dalje bjesnio i bila je opasnost da nas klerike dignu u vojsku. Molili smo Vatikan da bi se ranije zaredili, za svaki slučaj. I dobili smo. Dakako, pod uvjetom, ukoliko ne budemo dignuti u vojsku, da završimo studije. I ređeni smo za svećenike 8. kolovoza 1943. u crkvi Male Braće. Molili smo dozvolu talijanskih vlasti u Zadru da nas puste slaviti Prvu misu u rodnom kraju koji je bio okupiran. Vrijeme odmicalo, dozvole nema. Šef policije u Dubrovniku je svake nedjelje pjevao kao solist u 11 sati u crkvi Male Braće. Stvar iznesem njemu. Čekamo do  zadnjih mogućnosti. Nema ništa i on mi dade dozvolu za plovidbu na Hvar, jer je Hvar bio pod Hrvatskom državom. „Kad dođete na proputovanju u Split, snađite se.“ I snašao sam se. Mladu misu sam slavio na Biranj, Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, 29.8.1943.

Kako su bile veoma mutne prilike, o. Rudi mi je savjetovao da za neko vrijeme budem kod svoje kuće u Kaštelima. Kad sam prešao u Poljud prihvatim ženski zbor koji je djelovao u našoj crkvi, a koji je ranije vodio o. Benko Tulić. Pridodao sam nekoje muške glasove i tako je djelovao mješovito. Kad se stanje koliko toliko sredilo prihvatio sam i ženski zbor u Kaštel Sućurcu, pa i Kaštel Štafiliću. To bi obilazio na biciklu. Jednog jutra, potraži me jedan mladić iz Kaštel Sućurca. Ima mi nešto priopćiti: stroga tajna! Doznao je da se grupa sprema napasti me kad biciklom idem u Kaštela vježbati zborove. 

Završetkom rata 1945. upišem predavanja na teologiji u Splitu, gdje sam završio i diplomirao. Ujedno sam predavao glazbu na sjemenišnoj gimnaziji u Splitu.

Jedne večeri, za vrijeme pokusa, nekoje pjevačice mi izraze sugestije koje im prenesu s mjesnih odbora: Neka ne pjevaju u crkvi, za sada; doći će bolji dani, kad će moći pjevati… I nekoje odstupiše.

Zbor s Poljuda gostuje na Kuni, na Pelješcu za blagdan Delorite (Gospe od Loreta) 10. svibnja 1946. Iz Splita parobrodom za Trpanj. Odmah nas dočeka milicija: Tko? Kamo? Zašto? I slično. Puste nas, a potom odosmo u jedno dvorište gdje nas je čekao prijevoz, jer ceste za Kunu još ne bješe: tu su bili konji, mule, magarci, a sve tako pitomo, da nije trebalo strepiti. Krenula karavana. U Kuni nas dočekala zvonjava! – S ovim zborovima smo izvodili mnogo skladbi o. Bernardina Sokola, jer su na Poljudu bila mnoga njegova izdanja, a osim toga bio je vrlo zanimljiv, pa rekli bi i moderan.

Na jesen 1946. sam dobio poziv na odsluženje vojnog roka u JNA. Nakon zatvora (1947 – 1952.) na službu u Dubrovnik, samostan Male Braće. Među ostalim dužnostima, priključim se pjevačkom zboru Franjevačkog Trećeg Reda. Uglavnom mlađa čeljad. Zbor je vodila č.s. Mercedes Visković, ančela s Pila, a duša zbora je bio o. Jerko Bakotin. Dobar, discipliniran i pobožan zbor. Savjetovaše mi da se upišem u srednju glazbenu školu 'Sorkočević'. To sam i  učinio. Položio prijemni ispit i ušao u treći razred. Tu sam konačno prihvatio i sviranje violine kao pomoćnog instrumenta. Uvijek sam čeznuo za violinom, jer se tamo traži čistoća tona, a kad se to postigne, doživi se jedno olakšanje, jedan neobičan užitak. Toliko sam napredovao, da su mi na konačnom ispitu priznali dvije godine! Sjećam se kako je tada blistala moja profesorica i stavljala me za uzor mlađima s kojima sam kod nje vježbao! Na početku četvrtog razreda zatraže da napustim školu. Zašto? Direktoru je već ranije Partija sugerirala da nas nekoliko duhovnih osoba otpusti. Đaci škole su se vrlo rado družili s nama i to je, dakako, smetalo Partiji. Osim toga, svako toliko bi koji član škole postao član pjevačkih zborova neke crkve. Tako je i Tereza Kesovija upala u pjevački zbor crkve Male Braće. Tu sam se polako okušao i u skladanju, pa sam tako i za nju specijalno pisao pojedine dijelove.  Djelovala je vrlo skladno i skromno, a glas je upravo blistao. I još ih je upadalo iz glazbene škole.

Dogodilo se da je crkvu i glazbeni arhiv Male Braće posjetio direktor srednje glazbene škole 'Njegoš' iz Kotora. Ponudio mi je da nastavim četvrti razred i maturu u Kotoru. Prihvatio sam. U mjesecu travnju pozvan sam završiti vojnu obuku koju sam zbog zatvora prekinuo. Iz Zemuna mi nisu dopustili otići završiti razred i maturu…

U srpnju 1955. završena vojska. Vratim se u Dubrovnik, ali i na novu službu: Magister novaka na Košljunu! Pozdravim se sa zborom velikim i malim. U Dubrovniku sam osnovao i dječji zbor koji je vrlo lijepo i skladno djelovao. Preporučim ih Gospodinu, i na Košljun.

Na Košljunu od 1955 – 60. Magister novaka. Prema propisima, veoma njegujemo glazbu. Na prvom mjestu crkvenu: gregorijanski koral. Svi novaci sudjeluju kod pjevanja i moraju svirati. Posjetio nas je i maestro Albe Vidaković i ostao zapanjen pjevanjem korala! „Idite na Košljun da vidite što mogu učiniti nekoliko franjevačkih novaka!“ – govorio je u Zagrebu na teološkom fakultetu, a i na drugim mjestima. Novaci su pjevali po župama otoka Krka, pa i u katedrali. 

Godine 1959 – 60. djelujem s našim klericima u Pazinu gdje predajem na biskupskoj gimnaziji. U samostanu komemoriramo nebeski prijelaz kard. Alojzija Stepinca (umro 1960.); sutradan po tom događaju dobijem poruku Udbe: „Neka pazi Peran što čini i što govori!“ 

Nastavim službu magistra novaka od 1960 – 1966. na Košljunu. Tada je posvećen za krčkog biskupa dr. Karmelo Zazinović. Povjerio je meni da spremim pjevanje za posvetu. Radio sam marljivo i pripremio muški zbor, kod kojega su uglavnom bili bogoslovi krčke biskupije. Kod posvete je dirigirao mro. Albe Vidaković. Za tu priliku sam napisao dvoglasnu latinsku misu. Ne dugo potom, nuka me Albe da tu misu izdam, jer „nemamo mnogo takvih stvari“, napisa. Odem u Zagreb k njemu, i pripremim glagolsku misu za 1 – 2 glasa: „Pastiri pjevaju malom Isusu“. To sam napisao onda, kad su bili najneglazbeniji novaci. Ipak su je dobro pjevali, jer je obrađena melodijama božićnih, poznatih pjesama. Misa je obrađena i za 4-glasni mješoviti zbor, i rado je prihvaćena, kao što je unaprijed rekao spomenuti Albe Vidaković. U Ljubljani ju je izveo mješoviti zbor franjevačke crkve Marijina Oznanjenja prilikom spomena svete braće Ćirila i Metodija.

S Koncilom, a na poticaj biskupa Karmela Zazinovića, rodila se hrvatska misa „Mariji, Majci Crkve“ za dva jednaka ili tri nejednaka glasa, te pučka misa „Slavite Mariju“, koja je postala općenita pučka misa Hrvata u domovini i izvan nje gdje žive i rade Hrvati. Prva je obrađena po melodijama Marijinih pjesama iz Cithare ocrocorde, a druga na poznatim napjevima s raznih strana.

Poslan sam u Poljud, tamo predajem više predmeta, a osobito njegujemo glazbu. Svaki dan vježbe po grupama. Te godine apostolski delegat za Jugoslaviju msgr. Mario Cagna obilazi naše biskupije i sjemeništa. Dođe i u Split. Priređuju mu doček, priredbe, akademije… „Već je sit priredbi“, pa mi šapne splitski biskup Frane Franić: „Nemojte ništa nastupati.“ – „Nemamo mi ništa, nego samo jednu antifonu u crkvi.“ I otpjevasmo. Kad smo ušli u dvoranu, upita Monsignor: „Da li znate još nešto koralno?“ Otpjevamo jedno, pa drugo, pa treće… Upravo smo spremali koralni oratorij „Mesija“ – zbirku liturgijskih napjeva kroz cijelu godinu. I dugo smo sjedili u dvorani i nije mu se žurilo i nije prekidao. „Vi ne smijete s time ostati samo ovdje; trebate ići okolo da se čuje ljepota crkvene glazbe.“ I doista smo nastupali i po Splitu, i u Korčuli i u Dubrovniku u Male braće. Nastupali su svi sjemeništarci, njih oko 90! – Među ostalim igrokazima, izvodili smo i operetu „Tarzicije.“

Od 1967 – 1973. imenovan sam gvardijanom u Male Braće u Dubrovniku. Kad su prilike postale malo podnošljivije, pozovu me da završim srednju školu 'Sorkočević': „Napravljena Vam je nepravda“, rekoše, i upisaše me na Filozofski fakultet u Ljubljani, odjel za muzikologiju. Tu sam kao izvanredni student pohađao i djelomično polagao, ali nisam završio jer sam 1973. izabran za provincijala. 

Kao gvardijan u Male Braće, veoma sam djelovao i glazbeno: Mješoviti zbor koji je redovito pjevao u 10 sati; zbor mladih pjeva u 11 sati, zbor bogoslova u 19 sati, i tako svake nedjelje. Zbor mladih je nastupao uz instrumente, što je tada bila novost. Kako je na to gledao biskup Pernek koji je bio izbirljiv liturgičar? „O. Ivo znade što radi“, odgovorio je. Preniješe mi riječ maestra Mate Lešćana s jednog susreta liturgijskih glazbenika u Zagrebu gdje je bila riječ o nastupu raznih instrumentalnih sastava po crkvama: „Ako se hoće nastupati, nek se ugledaju u nastup sastava u crkvi Male braće u Dubrovniku.“ U čemu je bila posebnost? Ja sam redovito za sve što se izvodilo napisao harmonizaciju, bubnjeve uopće nisam upotrebljavao, a razglas vrlo umjereno. Pjevanje je predvodilo oko 15 izvođača. S ovim ansamblom mladih sam nastupao na mnogo mjesta kod nas, a bijasmo na turneji po Italiji osam dana. Jednak doživljaj bijaše u  bazilici sv. Antuna u Padovi: Kad sam zamolio služenje svete mise i pratnju s instrumentima, „To je zabranjeno ovdje“, reče rektor. Pozvao sam mlade u sakristiju i zasviraše: „Oh, to se može!“ oduševljeno usklikne. I s velikim zborom smo nerijetko obilazili pojedine svetkovine. Proslava zaštite sv. Vlaha (1971 – 72) je dala i ostavila velik pečat u Gradu: Ne samo nastupi pojedinih zborova, nego i zajedničkog zbora, koji je među ostalim izveo Händelov oratorij „Mesija.“ Uz ovaj nastup je odigrana čitava drama: Zborove smo organizirali g. Miho Demović i ja. Dakako, sudjeluje i muzička škola. Treba pratiti gradski orkestar. A onda? Jesen 1971…! 'Jesen' hrvatskog proljeća: Mnogi odstupaju… Tražimo simfonijski orkestar iz Zagreba… Pola – pola, odgovaraju nam… Na koncu odustajemo: Izvodit ćemo uz orgulje. Vježbamo sve žarče i žarče! I izvedeno je! I više puta! Bilo je i drugih teškoća sa ondašnjom vlasti. Tu se izložio biskup Pernek i uspio je. Na konačnom objedu u hotelu 'Excelsior' rečem pjevačima: Zaključit ćemo sa 'Lijepa naša'. Bili su prisutni i predstavnici vlasti. „To se ne smije“, šapću mi pojedini pjevači. „Svi ćemo ustati, ja ću intonirati!“ Intonirao sam, i grmjelo je. Taj detalj iznosim da se vidi kakvo je stanje bilo! Sa zborom mladih smo izvodili i zabavne stvari, pa i operetu „Priča o srcu, ili Tajna zlatne ribice.“ Nije bilo teško, jer su mladi bili veoma glazbeni i skoro svi išli u muzičku školu. Profesor Sager je bio prisutan kod izvođenja. Oduševljeno reče: „To bi vam rado izvodila hrvatska TV.“ Mislio sam i na snimanje, ali je već bilo prekasno, jer sam malo nakon toga izabran za provincijala i otputovao iz Dubrovnika za Zadar. Mnogi od 'malog zbora' su proslijedili studije i danas su operni pjevači, voditelji zborova i orkestara, profesori klavira i drugih instrumenata. Povremeno se čujemo i obnavljamo uspomene.

Zadar,1973 – 1982. Služba provincijala u Provinciji i izvan nje, tamo gdje naša braća djeluju kao dušobrižnici: po Evropi, Americi Južnoj i Sjevernoj, Africi. U  Zadru djeluje i naše franjevačko sjemenište, te sam  zaposlen i glazbeno i sa sjemeništarcima. U Zadru sam napisao MISU JUBILARIS uz proslavu i slavlje – spomen, kraljice Jelene u Solinu. Misa je izvedena uz sudjelovanje mješovitog zbora i puka 1976.

Završivši službu provincijala, ponovno sam magister novaka na Košljunu.  Bez obzira koliko je novaka, marljivo se radi, vježba, nastupa, bilo na otočiću, bilo po župama otoka Krka i u raznim proslavama (Euharistijski kongresi). Dakako, angažiran sam u vođenju raznih zborova, a prigodno i skladam.

Na teologiji u Rijeci sam imenovan profesorom crkvene glazbe i tu djelujem do 2000. godine. Istodobno pomažem u vođenju mješovitog pjevačkog zbora župe sv. Nikole Tavelića. Za posvetu spomenute crkve sam napisao 1987. oratorij „Apokalipsa“ koji se izvodio 1988. i 1989. Uz zbor spomenute crkve sudjelovali su i pjevači bogoslovije, časne sestre i drugi gosti, a pratio orkestar kazališta „Ivan pl. Zajc“. Sadržaj oratorija nije samo zadnja knjiga Novog Zavjeta, nego događaji koji se nižu i ponavljaju od Stvaranja svijeta do posljednjeg  Aleluja, to jest: pobjede Krista i njegovih u vječnom Kraljevstvu. Oratorij je skladan na napjeve gregorijanskog korala. Tekst i glazba je vlastita.

Na Košljunu već dvadesetak godina organiziramo Božićne i uskrsne koncerte uz nastupe solista i zborova s pratnjom orgulja i drugih instrumenata. Na orguljama često pratim i samostalno izvodim.

Za vrijeme domovinskog rata, mnoge su izbjeglice i na Krku. Da bi barem za Božić zaboravili svoju tugu, organiziram grupicu djevojaka s kojom sam nastupio pred njima. Ipak, ta grupica ostane aktivna i dalje i osnuje svoju 'akademiju' kod obitelji Fugošić, koji su imali pijanino. Tu smo se redovito sastajali i vježbali. Ponuđen mi je školski zbor u školi Punat, koji sam prihvatio. Zbor je dobio naziv 'Bonaventurianum' po zavodu na Košljunu, kojemu smo 100-godišnjicu osnutka slavili 1994., a koji su pohađali i stari Puntari, pređi današnjih sudionika zbora. Zbor pjeva u školi, crkvi, na priredbama i u znatnijim zgodama, a gostuje ne samo po otoku Krku, nego i u Rabu, Rijeci, Zagrebu, Osijeku. Bio je i u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, a više puta sudjelovao u natjecanjima mladih zborova Republike Hrvatske u Varaždinu. Budući da mnogi teško izgovaraju 'Bonaventurianum' i ne znaju smisao, preveo sam ga u 'VEDRA BUDUĆNOST'.

Uz 'Oluju' i oslobođenje Hrvatske, napišem scenski prikaz „Preobraženje“ za soliste, dječji i mješoviti zbor i orkestar (1996.). Djelo je izvedeno u Frankopanskom kaštelu u Krku za početak krčkih ljetnih igara 1997. i dva mjeseca kasnije na Košljunu. „Preobraženje“ je ustvari svečana liturgija, zahvala za oslobođenje uz blagdan Preobraženja, 7. kolovoza. Kao što je izabrani narod oslobođen iz Egipta, tako je hrvatski narod izborio uz pomoć Božju slobodu. Skladbe su uglavnom izabrani psalmi djelomično glazbeno obrađeni i po narodnom melosu, jer je čitav narod sudjelovao kod oslobođenja.

Sadržaj i način rada: Kako sam od djetinjstva vezan uz Crkvu i liturgiju, najviše sam tim duhom živio, radio i skladao. Osobito rado sam pjevao i živio s gregorijanskim koralom, te sam ga često upotrebljavao kao misao vodilju u mnogim svojim skladbama.

Pisao sam mnogo igrokaza duhovnog i svjetovnog karaktera i oni su se često izvodili.

Od najmlađih godina pa do danas glazbeno radim sa mlađima i djecom. Na koji način? Prihvatiti ih s ljubavlju i radovati im se! Treba računati s time, da će nerijetko najmarljiviji i najtočniji biti pojedini koji čak nemaju ni dobar sluh! Što s njima? Prihvatiti ih i učiniti što se može! Isto vrijedi i za zborove odraslih. Imao sam načelo: odgajati zajednicu, radovati se Crkvi, mada će ponegdje trpjeti samo glazbeno izvođenje.

Nadalje: svi, a napose mladi i djeca, moraju koliko je moguće razumjeti tekst i sadržaj teksta, pa i kad se pjeva na drugim jezicima: latinski, njemački, talijanski, engleski. Jedan slučaj: u Dubrovniku, u Male Braće izvodila se Večernja Gospina od Monteverdija. Jedna violončelistica zaboravila parte, i došla uzeti. „Kako vam se svidjelo? Što vam se osobito svidjelo“, pita me. „Ona antifona: Nigra sum sed formosa“, odgovorim. „A što to znači?“ – Pogledam je, začudim se. „Dječica koju vježbam, znaju sve tekstove latinske i druge koje pjevamo“, odgovorim. „Ta kako mogu izraziti ono što ne razumiju?“ „Mi dobijemo partu i sviramo“, odgovori.

Nastojim da mladi doživljavaju liturgiju i žive s onim što izvode. Tako su nedjeljom u Dubrovniku s violinom ili drugim instrumentom ispod pazuha redovito išli na svetu Pričest.

Gdje? Kada i kako skladam? Uvijek i posvuda. Šetajući, čekajući autobus, putujući autobusom ili zrakoplovom. Dosta putujem auto-stopom. Tu ne mogu, jer trebam pričati s onim koji me uzme, a nikad dulje ne čekam, da bi mogao na putu. Onih „Osam pučkih misa kroz liturgijsku godinu“ (2001.) sam šetajući po šumi na Košljunu, a onu s naslovom „Cvjetić na tratini“ doista među sagom maslačka pod maslinama na obali. Kad sam pisao oratorij „Apokalipsa“, jedne noći me probudi kiša, ma kiša! Eto inspiracije za „Potop“! Ustao sam i pisao potop.

Pratim buru u krošnjama crnika, pratim valove juga i maeštrala, i mislim: Bože moj, to sve po tvojoj svetoj volji! I to sve ima svoj ritam i svoju boju i međusobno sudjelovanje i suradnju! Cvrčak jednolično cvrči. Čujem ih nekoliko. Da li se natječu? Da li su u svezi jedan s drugim? Ne znam, ali znam da imaju svoju zadaću koju nefaljeno vrše. I to mi sve govori!

Sjedim i radim za kamenim stolom u šumi. Ljudi prolaze. Vide, pišem. Kimnu glavom, odkimnem, pozdravim. Fotografiraju… Dadem znak: može. Nasmiju se prijateljski. Pa svi su ljudi prijatelji! 

Dok pišem, nastojim vidjeti one koji će to izvoditi. Ponekad slušam neki zbor. Stvar mi se čini poznata… Pogledam auktora? Pa to je moje! Davno napisano. Mnogo toga nisam čuvao ni sačuvao.

Što sada radim? Pripjevne psalme za sve nedjelje i svetkovine kroz godinu, a uz njih Aleluja i redak pred Evanđelje, odnosno usklik u korizmenom vremenu.

Nekoji pitaju: Što mi se od mojih stvari posebno sviđa? – Sve. Nastojim ući u svaku stvar koju skladam. Uzmimo slučaj pučke mise „Slavite Mariju“: dok sam pisao: Gospodine, smiluj se! – vidio sam veliki val mnoštva koje kliče. Pišući Svet i Blagoslovljen, pratio sam tijelovsku procesiju koja pjeva pučki: Hvali Sion (posljednica). Jaganjče Božji podsjeća na dalmatinsku korizmenu: Prosti, moj Bože, - a to je još jednom neposredno pokajanje i očišćenje srca prije sv. Pričesti. Ljudi, i ne misleći, to u sebi nose, i zato lako prihvaćaju te melodije. Zanimljivo je da sam bio u vremenskoj stisci sa rokovima za tiskanje, pa sam na putu do Ljubljane u Zagrebu pred Kamenitim vratima zapalio svijeću i uspio dovršiti misu. Tako sam u mnoge i mnoge skladbe unio pučki melos, na primjer „Osam pučkih misa kroz liturgijsku godinu“, a i druge mise.

Kako gledam na svoje skladbe? Znadem da ima mnogo glazbenih nedostataka, jer nisam potpuno završio studij, i zato rado prihvaćam opaske i sugestije sa strane ne samo stručnjaka, nego i pjevača i izvođača. Kad sam spremao izdanje „Osam pučkih misa“, pitao sam maestra Anđelka Klobučara: „Ima li smisla?“ Maestro mi je odgovorio: „Ima smisla. Pišite i izdajite!“ 

Kad bilo što prihvatim, zašutim, saberem se, pogledam Krista koji je uvijek uza me i rečem: Gospodine, radimo! A oni koji budu pjevali neka čuju Tebe!

Mnoge stvari koje sam komponirao, osobito mise, najčešće su bile motivirane pučkim pjesmama ili iz Cithara octocorda. Kad me nanese prilika pa ponegdje čujem osobitosti u napjevima dotičnog kraja, mogu reći da uživam! Ali istodobno mi se pojavi i sjeta što taj duh toliko ne poznam da bih ga mogao koristiti u stvaralaštvu. Ako spominjem stare napjeve, to ne činim zato jer su stari, nego jer su mnogi od njih vremenom toliko izbrušeni i do savršenstva iskristalizirani, pa mogu pružiti zdrave materijale za obradu i skladanje.

Glazba i kateheza – rekao bih da je to ključ liturgijskog odgoja ili, u najmanju ruku, jedan od najprikladnijih momenata. Za taj momenat se treba odgojiti da bi se po njemu moglo odgajati. Tu vidim šansu molitvenih skupova, a da i ne govorim o sjemeništima, novicijatima i bogoslovijama o čemu izričito govori Koncil (SC-VI, 115).

Preko jedinstva i ozračja molitve ne smije se prijeći. Stoga glazbu treba prihvatiti kao odlično sredstvo za to ozračje. 

Dakako da pratim i modernu glazbu i odabirem iz nje duhovne elemente.

Važan je izbor glazbe, jer čovjeka glazba može oplemeniti, a može ga i uništiti.

Što se tiče duhovnih šansona, mnogi misle da je šansona nešto novo; ona se javlja već u 12. st. u Francuskoj i traje do danas u raznim glazbenim oblicima. Njezino je osnovno obilježje: laka glazba i ljubavni sadržaj. I kad je govor o duhovnoj šansoni osjeća se prizvuk ovog obilježja. Kad se govori o liturgiji i šansoni, treba se vrlo kritički postaviti prema sadržaju i glazbenoj obradi. Dakako, ove forme mogu biti veoma dobrodošle  na vanliturgijskim duhovnim susretima i koncertima. I sam sam pisao za nove VIS-ove, ali sam uvijek pazio da obrada bude crkvena, a prizvuk liturgijski, jer sam imao prilike čuti sastave koji su bili bučni, a glazba necrkveno obrađena, te nadjačava samu liturgiju kao da liturgija njoj služi, a ne da ona služi liturgiji.

Koral daje neizreciva i zdrava nadahnuća. Zašto? Jer je to glazba i umjetnička i općenita i sveta.

U općoj uredbi liturgije časova stoji: „Neka se pjevanje u liturgiji časova ne smatra samo uresom koji bi nekako izvana bio pridodan molitvi, nego kao nešto što više iz dubine duše molitelja i bogoštovatelja proizlazi…“ 

 

Sjedim u kutu kapele… Na koljenima mi je Biblija… Ponekad otvorim, pročitam par redaka… Zatvorim… Prepustim se razmišljanju, razmatranju… promatranju – kontemplaciji. Kontemplacija je najlakša, i najslađa.

Redak izaziva redak, misao izaziva misao. One upravo naviru – neizdrživo. Nekoje sam pokušao složiti u sadržaj razmatranja o svetoj glazbi na svetom mjestu:

- „U njega se pouzdalo moje srce, i pomoć mi dođe; zato mi kliče srce i pjesmom njega slavim“ (Ps 28)

- „Pravednici, Jahvi kličite! Slavite Jahvu na harfi, na liri od deset žica veličajte njega! Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima“ (Ps 33, 1 – 3)

- „naviještati jutrom ljubav Božju… uz harfu od deset žica i liru, s pjesmom uz citaru“ (Ps 92, 3 – 4)

- „Jahve je moja snaga i moja pjesma, on mi je spasitelj“ (Ps 118)

- „Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: U čast Jahvi zapjevat ću, jer se proslavio… Moja je snaga, moja pjesma – Jahve, jer je mojim postao izbaviteljem“ (Izl 15, 1 – 2).

- „Ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim: riječi ti slušaju, ali ih ne izvršuju“ (Ez 33, 32)

- „… napunite se Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga“ (Ef 5, 18 – 19)

- „Na poticaj milosti pjevajte Bogu u svojim srcima psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama“ (Kol 3, 16)

- „Čujte, o kraljevi! Poslušajte, knezovi! Jahvi ja pjesmu pjevam, Jahvu, Boga Izraelova, ja slavim“ (Suci 5, 3)

Dulje vremena držim zatvorenu Bibliju, a oči mi obiđu po kapeli: slike, cvijeće, svijeće… Čini mi se kao da sve to čeka pjesmu, glazbu, da oživi… A onda mi pred oči dođe sveta povorka koja kreće kroz lađu k oltaru: Zvonce je zacijuknulo, probudile se orgulje, izazvale glas pjevača, sve se slilo u pjesmu čitavog vjernog puka, nadišlo zidove i krov crkve, sjedinilo se s očekivanjem otaca pod zemljom, povezalo sa slavnim Kraljevstvom… A sve to čini sveta glazba na svetom mjestu! Oživi zidove, produhovljuje miris cvijeća, daje toplinu plamenu voštanica, valuje tamjanov kad. Sve je sjedinjeno u svetoj Pjesmi koja je sam Bog! Sveta glazba postade duša svetog prostora.

Nakon ovih razmišljanja, sveta glazba mi se ukazuje kao svojevrstan sakramenat: vidljivi znak velikog nevidljivog dara milosti, kao što je i liturgija takav sakramenat u koju se sveta glazba i uključuje; kao što je i Crkva za koju je liturgija neprocjenjiv dar.

U ovim razmišljanjima doživio sam da sveta glazba nije samo 'kićenje' svetog mjesta, nego da ona po čovjeku oživljava sveto mjesto; ne hajati za dostojanstvo svete glazbe znači ne hajati za živog Krista u otajstvu Crkve i konkretne zajednice.

Stekao sam i uvjerenje da za izvođenje svete glazbe nije dovoljno poznavati norme i crkvene dokumente o Svetoj glazbi, nego je nužno ustrajno razmatranje i kontemplacija da se shvati duh dokumenata kako ne bi sveta glazba ostala samo zvuk hladnih, metalnih trublja dragocjenih i skupocjenih orgulja.

Sveta glazba se mora doživjeti kao jeka svih stvorenja – „na nebu, na zemlji, pod zemljom i na moru, sa svim bićima što se u njima nalaze koja govore: Onome koji sjedi na prijestolju, i Jaganjcu: hvala, slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13)

Jednom sam prolazeći kroz Bugojno ušao u crkvu na misu gdje je svećenik bio na čudu jer časna koja je svirala na orguljama nije došla, a budući da je zaključala note, nije mogla početi pjesma. Kako sam čuo da će pjevati Peranovu „Slavimo Mariju“, ponudio sam se da pratim na orguljama, onako bez nota. Poslije se pričalo kako je jedan fratar svirao „onu Peranovu“ napamet, a ja sam otišao ne otkrivši im u čemu je tajna moga znanja.

Treba razlikovati duhovnu, crkvenu i liturgijsku glazbu. Duhovna, primjerice crnačka, može se izvoditi na nekim duhovnim susretima. Crkvena glazba je širi pojam, a obuhvaća i složene Bachove ili Beethovenove kompozicije koje su zbog staloženosti primjerenije koncertima. Ni jedna ni druga nisu liturgijska glazba jer ona svakako mora biti u službi liturgije, koja je glavna na oltaru. Što se tiče instrumenata i grupa mladih koje nastupaju u crkvama, mišljenja sam kako svaki instrument može biti liturgijski, ako se pravilno koristi. Puno je ljudi koji ne razumiju glazbu, i to bi zborovođe morale razumjeti, pa izbor skladbi uskladiti s liturgijskim propisima, ali i prilagoditi je slušateljima.

Glazbi posvećujem slobodno vrijeme, a tog vremena je bilo dok sam putovao, ujutro, prije podne i navečer poslije svih obaveza. Kroz toliko godina se nešto toga i skupilo. Pa čak i na robiji sam komponirao na papiru cementnih vreća. Dok bih u redu čekao sa svojim kolicima da miješalica izbaci beton, na čisti bih unutarnji papir cementne vreće potegnuo crte i pisao. 

Dosta sam pisao, od pjesama do drama. Napisao sam petnaestak drama i skoro sve su se izvodile. Nedavno sam napisao dramu o 500. godišnjici Krbavske bitke. Znači, to su drame o hrvatskoj povijesti ili pak iz franjevačkog života. Za drame i igrokaze nekada sam u isto vrijeme spremao i tekst i glazbu. Tim dramama sam htio prikazati da franjevački život nije nešto izolirano od svijeta, jer je naš franjevački život možda najbliži običnim ljudima, drugačije od isusovaca, benediktinaca, salezijanaca i ostalih koji imaju uglavnom jedno područje djelovanja. Mi u franjevačkom redu imamo velikih dramatičara, muzičara i kompozitora, već iz doba sv. Franje. Dante je bio trećoredac, Giotto, kasnije Michelangelo. Dante o sv. Franji piše fantastične stvari. A naše je najopćenitije, kao što su imali Isus i apostoli: treba li s djecom raditi, ili u bolnici, u župama, u misijama, sveučilišnim katedrama, jednako tako. Prema tome, svakomu biti sve!

Želio sam i želim biti prozirna HARFA Božja da se kroz mene – PROZRAČNOG, JEDNOSTAVNOG i SIROMAŠNOG vidi BOG i NEBO, i da na meni – HARFI – Gospodin može izvoditi svoje skladbe!

 

 

 

RADOST ŽIVLJENJA NA KOŠLJUNU 

 

Košljun posjeduje što ni jedan drugi samostan: Uz idiličnost šume i svakidašnje potrebe štola, s druge strane se osjećaju aristokratski potezi frankopanske plemenštine koja opaja sve one grupe što ovdje obilaze kao po jednom svojevrsnom svetištu. Košljun je za mene uvijek, pa i sad puna 'La Verna', gdje svaki put osjetim da moram biti bolji, radosniji i pobožniji.

Košljun i Košljunari su uvijek oni 'novicijatski fratri' iz doba crkvenosti i pjesme; Evala im! To je Košljun, to nešto posebno franjevačko, što ne može svatko razumjeti; tu su i problemčići, ali 'košljunski'; tu su planovi, pobožnosti, rječkanja i sve, sve, ali sve: 'košljunsko'. Tu je život na svoj način, ali jedan topao, istinski i iskren život. Košljun mi je uvijek radost!

Što se tiče Košljuna, volim ga i kad bi mi Gospodin dao moliti - molio bi ga na Košljunu, Gospodine, ne 12 godina kao do sad, nego 12x12. Služiti u obitelji i obitelji gdje jesi – ovdje na Košljunu - ; unositi vedrinu, sunce, osmjeh, radost u kapelu kod Službe Božje, u kuhinju, blagovalište, rad i posvuda. Biti susret s Bogom svima koji nas posjećuju. Biti navještaj radosti!

Kad smo išli na Košljun za oblačenje i novicijat imao sam 16 godina, bilo nas je kakvih osmorica. Košljun, 1936. – ostaje u uspomeni s vedrim, zvjezdanim nebom, masom svijeta, tamburicama za božićne pjesme; - prednjačio je novak – kolega fra Dinko Vlašić, koji se razumio i u akorde bugarija. Ja sam znao samo brač svirati.

Od 1955., počeše košljunski Božići (magister novaka): bure, ribe, pjesme, tamburice, lumina, - dugih priprava, zahvala. Stalne Jaslice na Košljunu, o Božiću bi uvijek postajale nešto novo, i narod, ukoliko je bilo moguće doći, uvijek bi sobom nešto ponio. Neke familije i nekoji mlađi – redovito su bili. Rijetkost je bila, iza polnoćke ići na spavanje. Ja nikako, a i toliki novaci bi ostali bdjeti do božićnog dana. Jasno, pred polnoćku se nikad nije išlo na spavanje. Jedne godine je pred  špiljom, - kapelom Porođenja – izveden pravi ograđeni tor za stado, - svi smo mogli stati unutra; bio je to osobit doživljaj. Živjeli smo životom Jaslica, Pastira i Špilje. Čudio sam se, da se moglo drugačije i živjeti?

Bože moj, kako smo se mi u novicijatu pripremali za svaki blagdan! Svaki je za nas bio svečanost, koja se očekivala, i vjerujem da je to odgajalo više nego sve konferencije, jer se neposredno s 'Onostranošću' živjelo. Ne znam kako tko sve to tumači ili je tumačio, ja sam još i sad uvjeren da su novaci od 'Onostranosti' živjeli, - to im je bila realnost, i mogao sam od njih zahtijevati štogod sam htio! Tko može zaboraviti noći, kad se u polnoći psaliralo, bez obzira na buru ili temperaturu? Tko je što izrazio protiv molitve i meditacije 1956., kad je barem mjesec dana  blagoslovljena voda u škropionici – školjci – bila smrznuta, a u koru toplomjer toliko vremena pokazivao -2°C?... Kad se s pjesmom dolazilo s cjelodnevnih pješačenja po Krku, a onda prva stvar u kor izmoliti što smo propustili? – putem se molila krunica. Onaj današnji dan 1956.g. kad smo išli čestitati pok. biskupu Srebrniću – ne znam što, - možda biskupsko posvećenje; prebacili se lađicom na sv. Mikul, - a kako nas je bura škropila, odmah se na inceratama more smrzavalo…! 

Sjećam se blagdana Gospe od Zdravlja u Krku za doba novaka i novicijata. Sjećam se da sam svake godine išao s novacima Gospi od Zdravlja u Krk – a to je bilo kroz 12 godina; a svaki Gospin blagdan, bio je svečanost našeg novicijata…

Asfalt je pokrio prašinu kojom sam uzduž i poprijeko gazio pjevajući s našim novacima. Obilazili smo Krkom uvijek u habitu, moleći i pjevajući, - trubaduri - to danas kao priča zvuči, kao ''Cvjetići'' - a to bješe svega pred 8 godina! Kome bi bilo teško prihvatiti put pun prašine usred podneva u svako doba godine? Kome bi i na pamet palo: bez habita... Nije bilo hodočašća ili svečanosti, gdje nismo donijeli radost... Ono hodočašće bosih, bez sandala - na Goricu – 12 km - za kišu?...! Kako je to bilo lijepo i veliko i herojsko... Dođi kući, i moli oficij! - pitanje se uopće ne postavlja...

Dok sam bio magister novaka, za karneval sam dao, pa i savjetovao novake da nešto odgovarajuće pripreme. I sam sam kod toga sudjelovao. Uvijek bješe zabavno. Običavali smo se zadržavati neko vrijeme u MOLITVI NAKNADE za zlo ili grijehe koji se uvuku u karnevalskim danima.

Njorci i patke provire i opet zagnjure; a ja proživljavam svih onih 12 godina -  zlatnih godina na Košljunu. Restaurira se kula, crkva sv. Bernardina, - prati me o. Dinko Šulina, - a ja sve mislim kako bi se tu savršeno izvodile igre, skazanja i koncerti, kao što je to kroz onih 12 godina bilo: skazanjima, pasijonskim igrama, pjevanjem, - ispunili smo Košljun i čitav Krk. Čitav Otok je znao za nas. Svake godine smo ga propješačili uzduž i poprijeko, i to ne samo jednom! Prijevozna sredstva su se upotrebljavala samo preko mora.

Naš novicijatski raspored normalno je tekao. Nastojim im što više pružiti (u predavanjima). Meni se čini, da im više nudim nego kod negdašnjih novicijata. Imam više iskustva. Nije dovoljno reći: budite dobri, ili: treba biti „strog“ – znate na što mislim. Čitavo drugovanje mora biti odgoj. Nastojim da novaci što intenzivnije doživljavaju stvarnost zvanja. U Ime Božje! Više puta sam dečkima govorio i zajednički i osobno o važnosti, potrebi i korisnosti ispovijedi. Ne šutim ono što smatram potrebnim reći i upozoriti: odnos prema posluzi djevojaka. Mada, hvala Bogu, ništa posebno dosad nije, nastojim predusresti i najmanje!

Kako su lit. čitanja ovog tjedna stalno o posljednjim danima, potičem (u kapeli) novake na razgovor s Isusom! On ima posljednju riječ. Blagodat je već sad s Njime razgovarati!

Mnogo znači za Košljun par novaka s magistrom: Sve je veselije, u liturgiji svečanije, u blagovalištu veselije. Nastojim svaki dan raspored učiniti što zanimljivijim. 

Poslije podne bacismo i nogometa. Prekrasno vrijeme i – zaigrasmo i nogomet. Sjetio sam se, dakako i Borčića, koji 'ustuknu' na moje uvođenje nogometa u novicijat, - a nakon 20 godina, on kao magister novaka ide biti jedan od igrača na 'Bagatu' u Zadru, - i šalje kupiti ulaznice za košarku u Zadru, - novacima!

Iza objeda zovu na nogomet. Rado bi, ali toliko toga čeka. Povučem se u sobu, da me ne odvuče nagovaranje. Umjesto mene, ode o. Berard! Doista; presvuče se u civil i ode na igralište…! Sjećam se 1955; bio je provincijal, ja učitelj novaka. Da li nogomet? On je protiv, da novaci igraju nogomet; ali kad su me postavili za magistra, prepušta odluku meni. Ja sam uveo i igrao. Nakon 26 godina, o. Berard, ex defin. gen. i magister novaka ide na igralište – igrati! Stajat će na mjestu, - istina, ali imat će ulogu igrača! Veseli me, - to nije prazno ni slučajno; kad se nešto odlučuje i poduzima, treba biti na mjestu o čem se odlučuje!

Uzeo sam praksu: jedan krug protrčati oko Košljuna iza doručka, a jedno pol sata košarke – sam – iza objeda. Pokušavamo i jedrenje na dasci. Nije jednostavno. Treba snage i vještine!

Mjesto za mjestom se otkriva po Krku, uvala za uvalom se otvara, a sve stranica za stranicom knjige, duge 12 godina što ih kao magister proboravih na Košljunu. Bilježim onu 'Odiseju' s novacima po jakom jugu: Košljun – Merag – Cres – Nerezine – M. Lošinj – (za sv. Petra i Pavla) Ilovik – Merag – Košljun - ; nekoliko dana. Ona ribarenja, one putove i putanje, one vedre i raspjevane – često i besane noći, - one bure.

Sinoć bonaca, i ostaviše mrežu u moru. Dogovorismo se, ako Bog da, dignuti u 5:15… Probudim se u 3 ipo… Udari juga… jači i jači… Ustadosmo i ranije nego odlučismo. Nisam se usudio pustiti dečke same na onaj vjetar i valove. Prihvatio sam vesla. Teško bi se bez motora na lađi oprli jugu – valovima. Mreža je bila prema sv. Mikulu. Hvala Bogu! Izvukosmo mrežu, a i skladan ulov. Sjetio sam se koliko smo toga mi lovili u košljunskoj uvali kroz godine novicijata.

Prošlonoćni gromovi sasjekli velik dio cedra, koji je nadvisivao svu šumu. Sjećam ga se od dolaska na Košljun 1955., kad smo se po veličini njime mjerili, a bio ograđen živicom, da ga ne bi Lukina krava popasla!

Obilazio sam Otočićem i kroz šumu. Užitak! Predivni zimski prizori i zimski ugođaj! Kroz šumu snijeg poput čiste bijele pjene ili prebijelog pamuka! Led kao staklo i proziran i pucketa! – Sjetim se: otkinusmo dugačke sige – mosure leda što vise niz krov, i: mačevanje! Divno! Dugački su skoro 1 m!

Navečer imamo pjevanje. Prolazimo sve što će im, ako Bog da, služiti jednom kao dušobrižnicima. U novicijatu se doista može SLAVITI, i mora! Ne mislim vanjske fešte: NERADOM, - nego duhovnim doživljajem koji prožima sav dan.

Na Košljunu nikad nismo ostali bez cvijeta, ni bez cvrkuta ptica. Zatim dalje: kosovi neumorni, a uz put i po putu oko Otočića iz trave neki mali, bijeli, šestolatični cvjetovi. Kao da se nude, kao i sve cvijeće kad obilazim sabirući ga za crkvu. Hvala! Sad imamo bijele ruže. Buknuše! Sad jedno, sad drugo, - uvijek smo, ama baš uvijek, i kroz čitavu zimu nešto imali!

Bože moj, kako se to cvijeće divno mijenja i nastavlja jedno za drugim! Nikad ne ostadosmo prazni! Evo, sad obilje mimoze, oleandara raznih boja, pa ruža više vrsta što neprestano pupaju; pa veliko, bijelo cvijeće iz vrste ivančica. A već se počelo buditi i ono plavo uz more, što dugo traje. Kiteći, razgovaram s Isusom i Svetima, a cvijeće mi pomaže. Razgovaram i s pticama po šumi; s umivenim crnikama i borovima, sa svijetlo-zelenim sagom mahovina. Sjednem na kamen na kojem sam svagdano sjedio, dok bi novacima predavao. Prođem kroz 'Sveti Jeruzolim'; kad god prođem, osjetim i napišem Križni put.

Svaki dan se možemo osvjedočiti o velikom poslanju Košljuna!

Smatram da Košljun mora biti oaza sabranosti i mira. To očekuju i tome se nadaju posjetioci. To im moramo omogućiti, i tad će Košljun živjeti!

Muzej nije mala stvar – APOSTOLAT – kontakt s ljudima svih kasta, rasa, naobrazbe, zdravih i bolesnih, dječice i starih. Veoma je odgovorno: Bog nam ih šalje! Koliko mogu uočiti kod ispraćaja, ovo sije daleko više nego tek pozdrav, otpozdrav ili mahanje rukama! 

Košljun je ognjište na kojem se ljudi trebaju grijati!... Svaki susret ljudi s nama, - a toga ima ovdje obilno! – mora biti njima jedna otvorena stranica Biblije, posebno BLAŽENSTAVA! …a to je smisao Košljuna: BITI OTVORENO I ŽIVO EVANĐELJE, - ŽIVI ISUS. Ima li što ljepše nego uvoditi u crkvu sitne dragulje – DJEČICU, dječji vrtić ili prve razrede osnovnih škola, uz odraslu gospodu svih jezika, inteligencije i imovnih stanja? Ili izvoditi iz crkve dok drugi ulaze? Ili isto tako po muzejima? Najuzvišeniji EKUMENIZAM!

„Što vam se osobito sviđa?“ – pitam najmanje. „Sve je ovdje SLATKO!“ – odgovaraju. Lijep je Košljun… Užitak je biti u sobi, užitak moliti, užitak odmarati, užitak biti na Košljunu… Problemi? Jesu, ali 'košljunski', nastaju i nestaju i prestaju; kako nastali, tako nestali, tako prestali… a Košljun? – uvijek lijep! – Lijep, jer je svet. Da, jer je svet.

Zvanje Košljuna:

- Svim srcem i svim moćima obavljati SVETU SLUŽBU: liturgijski i molitveni život; dubokom sviješću da po nama i kroz nas sve kliče, slavi Boga i moli Njegovu milost;

- U susretu s ljudima očitovati ČOVJEKOLJUBLJE Boga našega Spasitelja po bratu Franji, koji je naosob blizak svakom čovjeku.

Oveći broj posjetilaca, vodiči i vodičkinje žele da ja govorim; tako sam čitavo vrijeme u govoru i u pokretu na orguljama. Nije mi ni žao, jer je to prilika da se reče posjetiocima smisao Košljuna, koji nije na prvom mjestu muzej, nego KUĆA MOLITVE! To ih, zapažam, i zamisli. U istom duhu dožive i orgulje. Po običaju, odsviram nešto vlastito na orguljama.

Nakon sviranja, mada nekad i aplauz, redovito ostanu u TIŠINI, što je najbolji znak doživljaja Košljuna – svetog mjesta. Nerijetko vidim ovlažene oči nakon izlaska iz crkve! 

Ako nisu prevelike grupe, povedem ih u kor iza oltara. Kod razlaganja u koru iza oltara, pažljivi kao za najzrelijih duhovnih vježbi; a govorio sam im o liku na obali: sv. Franjo i brat vuk.  Govorim im o RAZMIŠLJANJU; o tome koliko je ovdje ljudi molilo, sjedilo, razmišljalo kroz tolike stotine godina, i ljude to plijeni! Male i velike. Škole i turističke radnike. Prostor čini svoje! Potom nešto kao meditaciju odigram na pijaninu, i sve ostane kao zatravljeno. Mnogi stisnu oči i ostaju u meditaciji. Vidljivo je da drugačijim raspoloženjem izlaze iz crkve nego su ušli.

Svaki dan se ponovo mogu uvjeriti koliko svjesno ili nesvjesno od nas očekuju!

Nekoji se interesiraju za sadržaj našega života, kao FRANJEVACA. Zaustave se, pa kao o nečemu već pripravljenome: - „Neki misle da je vaš život lagan…“ Nasmijem se: „Treba mnogo nastojati, i to svaki dan, da bi takav postao. Ali ne postaje lagan zato što bi bio lagan i bez interesa, nego zato jer se učimo LJUBITI taj život… Život DARIVANJA svakom čovjeku, bez razlike; konkretno: ovog trenutka vama. Darivamo vam vrijeme; radost da se vi veseliji i zadovoljniji osjetite; da iskreno ne čekam kako bih vas se otarasio, jer me „NEŠTO ČEKA“… Ovog časa, ČEKATE ME SAMO VI!“ Pogledaju se međusobno.

Nije li veliki grijeh današnjeg čovjeka što NEMA VREMENA ni za sebe ni za drugoga? Zar nam nije vrijeme darovano da SLUŽI i nama i svakom čovjeku? Za čovjeka uvijek treba imati VREMENA!

Kad nekome – izvan Košljuna – od naših spomenem kako su oduševljeni 'oazom mira'  - i tako nazvaše Košljun, naši redovito uprave stoput ponovljeno pitanje: „Zašto ne dođu?“

Zaboravljamo: Jedno je nečemu se iskreno diviti, a drugo je imati milost to slijediti!! I to spada u TAJNU za koju Gospodin zahvaljuje Ocu: „Gospodaru neba i zemlje; otajstva Kraljevstva si sakrio mudrima, a objavio malenima!“ Međutim, nije bez značenja i DIVITI SE našem životu! I to je milost, i to je propovijedanje i NAVJEŠTAJ KRALJEVSTVA! A Kraljevstvo je SKRITO, kao blago na njivi. Oni ga naziru, i to se ne smije zanemariti! – nego na tome graditi!

Mnogi uzimaju krunice i medaljice, i mole da im blagoslovim.

Došla mi misao: češće zapaliti svijeću u crkvi uz natpis: „Raduj se, NETKO moli za TEBE!“

S lađa mi daju znak da ih blagoslovim… Digao sam ruke i učinio znak križa. Križali su se i slali mi poljupce…! Kad je brod bio podalje, uspeo sam se na kolonu i mahao im. Oduševljeni otpozdravljaju. To češće učinim, a tada se vade fotografski aparati. Kad je odlazila grupa djece iz Žminja, jedan dječak iz trajekta glasno, blagoslivljajući mene, koji sam ih pozdravljao: „BOG TE BLAGOSLOVIO, SINKO!“ 

To je Košljun: Sav je Božji i za Boga! Svi njegovi sadržaji upućuju na Boga i sav njegov smisao je: Bog! Ne treba mu nikakvih svjetskih 'balona' ni svjetske glazbe da mu dade sadržaj. Svaka svjetska i svjetovna svjetlucavost bi ga sakatila, rušila; golicavost je sve to i šuplje. „Svjetiljka mu Jaganjac“ – ovaj ovdje, bliz, prisutan nazočan! On je stvarnost bogatstva Košljuna, i ne samo „bez Njega“, nego kad bi se što umiješalo uz bok njemu, Košljun bi gubio svoj sadržaj!