Orahovo drvo - 8. list - Odabir

ODABIR

Utorak je. Drugi od trinaest utoraka posvećenih našem prijatelju, svetome Anti. Danas ne možemo nikamo poći. Ostat ćemo u svojim domovima i moliti. Razmišljati o onome što nam se dogodilo i zašto nam to tako teško pada?

Čovjek bezglavo juri, žuri. Najčešće se žalimo kako ne stižemo ništa, nemamo vremena jedni za druge, za sebe, za Boga. Jednostavno nemamo. Vrijeme je do prije koji dan imalo nas. Prenatrpani rasporedi, moranja, ambicije, poslovi. Sve je to odjednom stalo. Ne možemo van, ali možemo unutra. Čovjek je slomljen, nervozan. Svi ti naši bijegovi, pretrpavanja rasporeda, prividni osjećaj bitnosti i zauzetosti, jedna je velika varka. Toliko smo pretrpali svoje rasporede da ne stižemo zaroniti u sebe. Ili smo možda pretrpali svoje rasporede kako ne bismo imali vremena za Boga i same sebe? 

Što je to tako bolno i ranjeno u čovjeku koji se boji suočiti sa samim sobom i svojim Bogom? Bojimo li se da, sada kad je sve stalo, shvatimo kako je sve to bilo suvišno? Kako je sve to neprirodno stršalo nad našim životom? Kako smo zarobljeni i ranjeni moranjima? Kako smo zaboravili tko smo uistinu i kamo idemo? Kome idemo?

Hoće li ovo usporavanje svijeta donijeti ikakvu korist? Hoćemo li se kada sva ugroza prođe, nonšalantno vratiti svojim trivijalnim moranjima?! Izmišljenim potrebama i mislima o samodostatnosti?

Ova pandemija poslala nam je zaista snažnu poruku. Možemo biti slobodni i nazvati je dubokim znakom vremena. Nije nam bilo lako prihvatiti nova pravila igre, naši domovi i naše obitelji postale su nam pretijesni. Znate zašto? Jer predugo živimo udaljeni jedni od drugih, poput stranaca. Nismo shvatili koliki je blagoslov imati obitelj. Imati dom. Nismo shvatili kolika je privilegija ovo vrijeme koje možemo uložiti u naše odnose. Ovo je dar.

U jeku toga negodovanja i te strašne pandemije, naš glavni grad je pogodio potres. Mnogim ljudima srušeni su i urušeni domovi. Da, oni isti domovi na koje smo se jučer žalili kao da su kavezi. Što nas je to dovelo u situaciju da nam je dom pretijesan? Što je to što nam naše najbliže čini teretom ili nedostatnima? Što je to što nedostaje da bi sve dobilo puninu svoga smisla?

Odgovor je jednostavan. Ljubav. 

Dislocirali smo Ljubav, odgurnuli smo Boga kao najuzvišenije svetohranište Ljubavi. Odložili smo ga kao društvo u neku vitrinu koju otvaramo za Božić. Nismo odgojili blizine i naše duše neprestano traže neku novu senzaciju. Van naših domova. Van naših obitelji. 

I onda dođe ta Corona (u prijevodu kruna) i okruni nas novom sviješću kako ovako ne ide. Kako je čovjekov život poput neizvjesnoga lutanja, poput broda na pučini kojemu je sidro prekratko da bi ga stabiliziralo, a vjetrovi prejaki da bi im se othrvao. 

Čovjek je zaista malen da bi išta sam spoznao, ali ukoliko se otvori Bogu, otvaraju mu se vrata spoznaje i pronalazi mir. 

Minut će i ova vremena. Smirit će se sve i dobit ćemo priliku iznova graditi svoje snove i živote. Hoćemo li iz ovoga izaći kao novi ljudi? Bolji ljudi? To ovisi o tome na koga ćemo nasloniti svoju malenost?! Ukoliko je naslonimo na strah, vremenom ćemo tonuti dublje u nihilizam i beznađe. Ukoliko svoju malenost i ranjivost povjerimo Bogu, ukoliko sve svoje naslonimo na Njegovu Ljubav, iz ovoga ćemo izaći kao bolji ljudi. Ljudi nade. Ljudi spremni graditi novi svijet. 

Braćo i sestre, izbor je pred nama, ali svatko od nas mora odabrati za sebe. Molimo da se svaka duša i u ovim strašnim nevremenima, odluči za Boga u kojemu je sva naša snaga.

(Piše: Anita Plazibat)